Krsna slava je običaj koji potiče iz davnih vremena, i koji je bio je izuzetno važan praznik i pre pokrštavanja južnih Slovena. U to vreme politeizma, svaka porodica ili kućna zajednica imala je svog božanskog zaštitnika kome je pridavala posebnu važnost. Srpska pravoslavna crkva je, po idejama Svetog Save ovaj običaj prihvatila, prvo ga produhovljavajući hrišćanskom verom i načelima, a zatim usvojila.
Krsna slava, kao običaj, živi u mnogim oblicima u srpskom narodu: kao slava određene porodice, crkvena slava, plemenska slava, pa čak i zanatlijska slava. Time je celokupna kultura srpskog naroda prožeta krsnim slavama a time i hrišćanskim duhom koji je uočljiv u svim aspektima narodnog života.
Slavu slavi svaka kuća prema svojim mogućnostima, i bogatiji i siromašniji. Obeležje slavu su kolač, vino, sveća i ikona svetitelja. Negde se sprema i žito, ali je to noviji običaj i nije svuda prihvaćen. Sve preko toga su materijalne mogućnosti domaćina.
Slava je postala zaštitnik jedne određene porodice, bratstva ili
plemena. Raseljavanjem i razmnožavanjem, ljudi su zadržavali krsnu
slavu svojih predaka i slava je prelazila s kolena na koleno, sa oca na
sina, kroz sve vekove naše istorije.
Srpski narod je slavio svoju slavu i u najtežim trenucima svog
života: u ratu, u ropstvu ili u bolnici. Slavilo se i kad je narodu
bilo najteže za vreme viševekovnog ropstva pod Turcima. Vernost srpskog
naroda krsnoj slavi je oduvek bila velika, pa se i danas njom veoma
ponosi.
Osim Srba,
krsnu slavu ili nešto dosta slično njoj, slavi i nešto Bugara, Rumuna i
Arbanasa. Pored Srba pravoslavne vere, slavu slave i Srbi katolici u
Boki Kotorskoj, Dalmaciji i južnoj Hercegovini, zatim Crnogorci i
Makedonci. Sličan slavi je i imendan koji se dosta poštuje u Makedoniji.