Jedini istinski pomak u ne baš veselom političkom životu Srbije u ovom trenutku jest pojava Liberalno demokratske partije (i koalicije malih stranaka) u državnom parlamentu, a jedini pravi pobjednik nakon siječanjskih izbora među retrogradnim partitokratskim dinosaurusima jest mladi lider LDP-a Čedomir Jovanović. U zemlji u kojoj politika i kriminal još uvijek hodaju ruku pod ruku, gdje "demokratske" stranke koketiraju s nacionalizmom i ne žele izručiti Ratka Mladića Haagu, a Radikalna stranka Vojislava Šešelja vuče zemlju u crni mrak, Čedomir Jovanović (35) i njegova stranka "mladih, gnjevnih i obrazovanih" jedina je koja bez kompromisa, od Kosova do kažnjavanja zločinaca i od ljudskih prava do pravne države, gura prst u oko krucijalnim problemima, i jedina je koja se stvarno zalaže za evropske kriterije života.

Liberalno demokratska stranka osnovana je kao prkosni odgovor na neuvjerljivu retoriku beskrvnih političara još od Miloševićevih vremena i na "dogovornu demokraciju" velikih stranaka, u kojoj se ništa ne mijenja i u kojoj većina ljudi živi loše. Čedomir Jovanović politikom se počeo baviti iz revolta ili "iz stomaka", kako sam kaže, jer je u 90-ima svakog dana na ekranima i ulicama viđao ratne političare, tajkune najgore kategorije, nacionalne ideologe i ratne kriminalce koji su bezobzirno trošili budućnost mlade generacije, oduzimajući joj pritom šansu da uopće postave pitanje što su gospodari ljudskih sudbina radili do jučer i tko je za to odgovoran. Ovaj mladi čovjek, koji je diplomirao dramaturgiju na beogradskoj kazališnoj akademiji, kao buntovni vođa studentskih demonstracija protiv Miloševića 1996. profilirao je svoje političko uvjerenje kao neprestanu borbu potiv političkog primitivizma, moralne prevrtljivosti i socijalne bijede koja njegovu zemlju trese još od onih dana kada je zapjenjena svjetina bacala cvijeće na tenkove koji su kretali na Vukovar.

Zemlja kao talac poremećenog sistema vrijednosti

"Ne možemo se vratiti normalnom životu musavi od baruta, flekavi od krvi, iscijepani i u ritama koje smo nekome drugome oteli", smatra Jovanović koji vjeruje da uvjeti za modernu Srbiju neće postojati dok ne postoje slobodni pojedinci. “Mi sada živimo svoj život bez prava da na njega konkretno utječemo – od najtrivijalnijih pitanja: tko će vam učiti djecu u školi, tko će vas liječiti, tko će se brinuti o sigurnosti u vašoj ulici”, smatra Jovanović. Bit problema današnje Srbije, vjeruje Čedomir Jovanović, čini deformirani karakter društva koje je ostalo talac poremećenog sistema vrijednosti: Srbija se demografski ubraja među najstarija europska društva, ima najveći postotak mladih koji žele otići iz zemlje, jedna je među najsiromašnijima u Europi, tehnološki je zaostala... Problem je svaka vrsta siromaštva, od materijalnog i kulturnog do političkog te odsutnost jasnih ideja i nedostatak političke volje da bi se te ideje ostvarile.

Radi ostvarenja ideja moderne države Čedomir Jovanović se priključio Zoranu Đunđiću, no Đinđić je za takve ideale platio glavom i nakon njegove smrti proces modernizacije je zaustavljen. Zato je motto Liberalno demokratske stranke koja postoji manje od godinu dana “Srbiji se žuri” jer u konzervativnom i hermetički zatvorenom društvu – kako smatraju aktivisti ove stranke - važno je inzistirati na dinamici i pokretu te tako rušiti stereotipe koji su od Srbije napravili društvo na rubu modernog svijeta. Tako je glavna pokretačka snaga LDP-a nezadovoljstvo vlastitom zemljom: Srbija danas živi u paralelnoj stvarnosti, u njoj se i dalje uvažavaju vrijednosti iz 19. stoljeća, vrijednosti lažno ili pogrešno protumačene povijesti, neskladne s današnjim civilizacijskom kontekstom.

Da vlast ljudima stvara šanse a ne probleme

Borbu protiv kulture lažne svijesti i bezvoljnosti najbolje objašnjava politički konzultant LDP-a Ivan Andrić: “U Srbiji je neprestano prisutna ideja čekanja malih ljudi da država nešto za njih učini, a režim Slobodana Miloševića uspio je do kraja umrtviti stav da ljudi sami nešto urade sa svojim životom. Ako danas pogledate kampanje velikih stranka, vidjet ćete da svi obećavaju da će država da sagradi puteve, bolnice, ovo i ono, međutim obični ljudi ne vjeruju puno obećanjima. Velik broj građana nema nikakvu želju da sudjeluje u javnom životu, za političare misli da su svi isti i zato naša kampanja zapravo teži vraćanju života u Srbiju. Ako gledate naše predizborne skupove, onda vidite da oni u sebi imaju nešto karnevalsko, životno i slavljeničko jer se time želimo boriti protiv isključenosti građana iz javnog života i suprotstaviti se sveopćoj apatiji.”

Doista, ako se pogledaju predizborni mitinzi LDP-a koji su više ličili na rock happeninge nego na političke skupove i predizborne parole (“da se isplati rad a ne muljanje”, “da vlast ljudima stvara šanse a ne probleme”, “da u vlast vjeruju građani a ne kriminalci”, “da igramo glavnu ulogu u svom životu” odnosno da “od nas zavisi”), onda je vidljivo da je ova stranka zapravo politički izraz civilnog društva, građanskog sustava vrijednosti i modernog duha mladih koji su godinama tinjali ispod naslaga političke nekrofilije i kriminogenog shvaćanja javnih poslova. I dok je za Šešeljevu Srpsku radikalnu stranku i “gerijatrijske” Miloševićeve socijaliste glasalo 1,5 milijuna ljudi, jednako toliko za pomalo beskrvne demokrate Borisa Tadića i nacional-demokrate Vojislava Koštunice, jezičac na vagi u budućem odmjeravanju snaga u srpskom parlamentu upravo bi mogao biti mladi i eksplozivni Jovanović koji je sakupio 220 000 glasova najobrazovanijeg dijela Srbije i koji u svojoj radnoj sobi na zidu ima dvije fotografije – ubijenog premijera Zorana Đinđića i Rolling Stonesa. Sastavljanje nove vlade i odabir premijera nakon izbora ići će teško, za ministarska mjesta nadmeću se uglavnom političari koji su više okrenuti nacionalističkoj prošlosti a ne evropskoj budućnosti, a skora nezavisnost Kosova diže političku temperaturu do opasnih razmjera. Jedini koji govore da Srbija mora platiti punu cijenu svojih zabluda i nesreće koje je proizvela njezina politička elita da bi uopće krenula naprijed je LDP i Čedomir Jovanović. U prilično sumračnoj političkoj atmosferi punoj retrogradnih ideja i kriminala i u socijalnom miljeu s milijun nezaposlenih, pojava grupacije “mladih, gnjevnih i obrazovanih” je jedino dobro što se ovoj iznurenoj zemlji u ovom trenutku dogodilo.