Srbija
Operacija “STRELA 2”
Kada su nakon 45. dnevnih teških i krvavih borbi, NATO stratezi uvideli da stvaranje mostobrana na pravcu Tropoja-Košare-Batuša i dalje prema Jablanici, kojim je trebalo otvoriti put za ubacivanje NATO snaga iz Albanije, neće uspeti prešli su na rezervnu varijantu - proboj preko Paštrika. Taj drugi deo kopnene agresije iz Albanije, pod nazivom „Strela“, odvijao se na vrbničkom pravcu. Cilj te združene akcije NATO avijacije i specijalnih snaga, albanske armije, šiptarskih terorističkih snaga, u kojima je bilo plaćenika, stranih instruktora i mudžahedina, u kojoj je, po pisanju „Vašington posta“ učestvovalo oko 4.000 ljudi, bio je da se energičnim napadom izbije u dolinu Drima, proširi koridor radi ubacivanja jačih snaga i preseče komunikacija Prizren-Đakovica.
Operacija „Strela“ je zapravo odlučivala o ishodu agresije na vojnom planu. „Strela“ je otpočela žestokim kopnenim napadom 26. maja 1999. godine oko 5,00 časova ujutru na pravcu Gorožup - Planeja.
Veći deo šiptarskih terorističkih snaga je, koristeći noć i pošumljeno zemljište, uspeo da podiđe našim odbrambenim položajima na blisko odstojanje. Napad je na frontu širine oko 6 km počeo u tri linije. U prvom talasu napadalo je oko 1.000 terorista. Ukupno na tom pravcu bilo je koncentrisano između 4.000 i 5.000 terorista u prvom talasu. Po dubini Albanije ešelonirano je oko 12.000 terorista, koji su zajedno sa prvim ešelonom trebali da uđu na Kosmet. Napadnuti deo granice u dužini od 6 km, od Vrbničkog jezera do vrha Paštrika, a po dubini do Planeje, branilo samo 450 boraca. Sem toga, taj pravac, koji zbog visokoplaninskog zemljišta nije omogućavao upotrebu borbene tehnike, bio je izložen neposrednom osmatranju sa teritorije Albanije i tučen od strane avijacije u više navrata.
Na celoj liniji čitav dan dejstvuje artiljerija s albanske strane i NATO avijacije koja traži naše snage po dubini ali ne uspeva da ih nađe. Posle talasa bombardovanja teroristi počinju sa žestokom paljbom koja traje šezdesetak minuta a zatim slede pešadijski napadi u talasima. Tada naša artiljerija pojačava dejstvo i poklapa njihovu artiljeriju a sa VBR-ovima dejstvujemo po njihovoj dubini. Dejstvo naše artiljerije i odbrana boraca na liniji zaustavlja napade višestruko brojnijih terorista na par sati. Sa prvim mrakom počinje artiljerijska vatra nasumice da bi isprovocirali odgovor i tako otkrili položaje naših snaga. Žarko ide od borca do borca, kaže im da svako spremi po tri bombe i stavi ih na dohvat ruke, da olabave osigurače i da ne pucaju dok teroristi ne priđu na 50 m i dohvat bombi. Noć paraju fijuci granata i detonacije. Šta nosi noć 26. na 27. maj?
Borci čuju da teroristi rade u minskom polju. Otkopavaju mine spremajući prolaz za napad. Borci ne vide teroriste ne pucaju. Svi su na položaju, grčevito stežu puške, čula su maksimalno napregnuta a svaki mišić zategnut.
Iščekivanje se završava nešto posle ponoći kada počinje artiljerijska priprema napada. Granate prebacuju položaje boraca. Kreće pešadijski napad mnogo jači od dnevnih. Teroristi prilaze na 50 metara, između naših boraca i njih je proplanak. Oni su na ivici šume s druge strane proplanka, naši na ivici šume sa suprotne strane. Oni počinju da se ukopavaju po grupicama. Iznenada otvaraju vatru po našem desnom krilu prema Paštriku. Pucaju nasumice prema našim rezervnim položajima koji su prazni. Čuju se pokreti terorista ali ih naši borci ne vide. Tu su negde. Prsti boraca su na okidaču. Čekaju. Iza Žarka, koji je u rovu, na pet metara pada bomba. Žarko zaleže. Čuje eksploziju. Detonacija mu podiže noge ali ga ne ranjava jer je zaštićen zemljom. Terorista je bacio bombu sa dvadesetak metara. Ostali su puzeći prišli na trideset metara. Počinje strahovita paljba sa obe strane. Ništa se ne vidi sem bljesaka od municije. Puca sa svih strana, hiljade kuršuma zviždi pored glava boraca, udaraju u drveće, kidaju grane, lome kamenje. Mitraljezi štekću. Cevi oružja su usijane. Noć je paklena. Teroristi su suviše blizu. Sada se lomi odbrana. Nema vremena da se napad odbije puškama i mitraljezima. Teroristi samo što nisu skočili u rovove.
Povući se ili poginuti? Niko ni ne pomišlja da ostavi položaj. Tuku se junaci prsa u prsa i sve za Srbiju i samo za Srbiju. Žarko gromoglasno komanduje: „Bombe bacaj - paljbu u visini trave“. borci iz rovova bacaju pripremljene bombe. Svako baca po tri. Nastaje pakao. Lete geleri na sve strane, zemlja i kamenje pršte, krv teče. Nakon bombi borci otvaraju silovitu vatru. Teroristi su izbezumljeni. Ustaju. Borci bacaju osvetljavajuće mine iz minobacača. Ođednom je nebo osvetljeno kao da se neko čudno novo sunce rodilo. Borci vide teroriste koji beže i čuju strašnu kuknjavu, urlanje i jauke. Počinju da ih tuku tromblonima, mitraljezima i automatskim puškama. Beže zlotvori glavom bez obzira natrag u Albaniju, potpuno su razbijeni. Pedeset do šezdeset zlikovaca je ubijeno.
Sviće novi dan - 27. maj. U samo zoru nastavljaju se napadi terorista uz masovnu podršku haubica, višecevnih bacača raketa, minobacača albanske armije.
Teroristi non-stop napadaju u talasima. Prvo ide artiljerijska priprema, pa pešadijski napad uz dejstvo lovačko-bombarderske i strategijske avijacije NATO. Dnevno se smenjuje 5-6 talaca napada. Oko 14,00 časova, 29. maja, iz dubine Albanije stiže 11 autobusa sa teroristima pored njihove karaule Pogaj. Kapetan Dimitrijević sa 150-200 m ispod vrha Paštrika navodi „Goluba“ i minobacače 82 i 120 mm koji direktno poklapaju iskrcavanje terorista iz autobusa. Teroristi imaju ogromne gubitke. Leševe su odvozili kamionima prema Pogaju. Naši borci ih slušaju na motorolama. Teroristi, koji međusobno razgovaraju na hrvatskom, traže pomoć. Kasno popodne im stižu kamioni za izvlačenje mrtvih i ranjenih.
Dva strategijska bombardera B-52, koji nose po 49 tona ubojitih sredstava, 30. maja tuku naše položaje u istočnom delu sela Planeja u dva naleta. Oko podneva dva B-52 su u isti mah izručili smrtonosni teret na prostor 300h300 metara. Začula se užasna detonacija, kao da je eksplodirala atomska bomba. Bu,bu,bu,bu... ođekivalo je dok se tlo pomeralo. Selo je zbrisano. Podigao se dimni stub prečnika 1,5 do 2 km. Od kuća su ostale gomile kamenja i cigli. Zemlja je spržena kao u nekom katastrofalnom požaru. Borci koji su bili na susednim položajima krenuli su u pomoć. Dok su izvlačili povređene stalno je po njima dejstvovala avijacija. Povređena su dva borca koji su izvlačili ranjene. Bilo je izuzetno teško izvući ranjene i osakaćene ispod ruševina. Trebalo ih je ručno otkopati uz stalno dejstvo avijacije. Ranjeni su prebacivani na granama, šatorskim krilima i vratima. Iz ruševina su ih izvlačile i žene - dobrovoljci Slađana Milenković, koja je nekoliko dana poginula, i Marina Jelić.
Za to vreme, u dva naleta, jake snage terorista, njih 400-500, krenule su u napad. Prilikom napada aviona B-52 poginuo je jedan borac a dvadeset ih je ranjeno.
Na samom Paštriku, tačnije na brdu Vrapče kapetan Zvezdan je sa malobrojnim borcima odolevao teroristima. Između zaposednutog i novog položaja desno, Zvezdan je imao brisani prostor koji je neprijatelj tukao svrha Paštrika. Tog dana Zvezdan sa dva vojnika pretrčava prolaz koji teroristi tuku da bi došao do minobacača kojim je hteo da pokloni snajper koji se ponovo oglasio. Dok je, oko 10 časova i 15 minuta, nameštao minobacač Zvezdan čuje: „Stiže“. Mina je letela prema njima. Poterao je vojnika Boru iz Gornjeg Milanovca da se skloni uzbrdo i bacio se na njega. Osetio je snažan prasak od koga je trenutno ogluveo. Od detonacije je poleteo u vazduh. Mina je pala na 3-4 m od njega. Bora je ranjen u ruku a drugi vojnik je dobio dva gelera u nogu. Ćiri je geler ogulio kožu do kičme. Teroristi su počeli sa tri do četiri minobacača žestoko da ih tuku, precizno ih poklapajući. Očito su minobacačima rukovali specijalci. Jedna mina pada direktno u rov, u kome je vojnik. Detonacija ga iz rova baca na susednu stenu gde ga pogađaju snajperski hici. Jedan borac je zauvek napustio borbeni stroj. Drugi vojnik, rezervista, koji je bio u istom rovu, desetak sekundi pre eksplozije mine izašao je da pije vodu i spasio se. Kada se okrenuo i video da je rov pogođen izgubio je moć govora. Progovorio je tek sutradan.
Podno Paštrika, 31. maja oko 6 časova i 30 minuta, počeo je najžešći kopneni napad iz Albanije koji je neprekidno trajao sedam sati u talasima. Od 10,00 časova u napad se uključila i avijacija NATO koja je dejstvovala po rejonu objekta Čeja i Planeja sa oko 40 projektila koji nisu direktno pogodili položaje naših boraca.
Teroristi su napadali iz dva pravca uz istovremeni napad preko vrha Paštrika. U neprekidnim dejstvima, od prvog do poslednjeg talasa, u napadu je bilo preko 1.000 terorista. Od siline borbi i zemlja i nebo su goreli. Naši borci su bili na izabranim položajima a teroristi iznad njih odakle su dejstvovali artiljerijom i minobacačima. Nakon artiljerijske pripreme teroristi kreću u napad. Izlaze na čistinu. Naši borci ih puštaju da priđu na oko 200 m i otvaraju sasređenu vatru iz minobacača, haubica i snajpera. Vraćaju ih na prve položaje. Teroristi kreću u novi napad, u streljačkom stroju, razređeni, fanatično jurišaju. Sa njihove strane teren pada pa dolaze u položaj gde ih naši borci ne mogu gađati. Zato dejstvuju minobacači. Zbog jačine odbrane teroristi se vraćaju. Na grupe koje ostaju koncentriše se vatra. Liniju Drim-Binaj agresor žestoko napada uz sadejstvo avijacije. Naši borci uporno brane liniju. Imamo 30 ranjenih boraca.
Teroristi prilaze na 50 m, uspevaju da se ukline kod Binaja. Oko 14,00 časova strategijska avijacija poklapa prednji kraj linije Drim-Binaj. Ima mrtvih. Borci brane liniju ali svi misle da im nema spasa i da sami sebe otpisuju. Boževski se javlja pukovniku Deliću i kaže mu: „Gotovi smo, borićemo se do poslednjeg“. Delić mu radio-vezom odgovara: „Nazad nema, samo napred. Nemoj da okrećeš glavu nazad, nazad nemaš gde“. Borci ostaju bez hrane i municije. Naši minobacači, višecevni bacači raketa i haubice dejstvuju izuzetno precizno po dubini terorističkih snaga koje kreću u napad. Poslednjim atomima snage, iscrpljeni borci sa Srbijom u srcu, uz ogromne napore, odbijaju napad i vraćaju agresora.
Kada su nakon 45. dnevnih teških i krvavih borbi, NATO stratezi uvideli da stvaranje mostobrana na pravcu Tropoja-Košare-Batuša i dalje prema Jablanici, kojim je trebalo otvoriti put za ubacivanje NATO snaga iz Albanije, neće uspeti prešli su na rezervnu varijantu - proboj preko Paštrika. Taj drugi deo kopnene agresije iz Albanije, pod nazivom „Strela“, odvijao se na vrbničkom pravcu. Cilj te združene akcije NATO avijacije i specijalnih snaga, albanske armije, šiptarskih terorističkih snaga, u kojima je bilo plaćenika, stranih instruktora i mudžahedina, u kojoj je, po pisanju „Vašington posta“ učestvovalo oko 4.000 ljudi, bio je da se energičnim napadom izbije u dolinu Drima, proširi koridor radi ubacivanja jačih snaga i preseče komunikacija Prizren-Đakovica.
Operacija „Strela“ je zapravo odlučivala o ishodu agresije na vojnom planu. „Strela“ je otpočela žestokim kopnenim napadom 26. maja 1999. godine oko 5,00 časova ujutru na pravcu Gorožup - Planeja.
Veći deo šiptarskih terorističkih snaga je, koristeći noć i pošumljeno zemljište, uspeo da podiđe našim odbrambenim položajima na blisko odstojanje. Napad je na frontu širine oko 6 km počeo u tri linije. U prvom talasu napadalo je oko 1.000 terorista. Ukupno na tom pravcu bilo je koncentrisano između 4.000 i 5.000 terorista u prvom talasu. Po dubini Albanije ešelonirano je oko 12.000 terorista, koji su zajedno sa prvim ešelonom trebali da uđu na Kosmet. Napadnuti deo granice u dužini od 6 km, od Vrbničkog jezera do vrha Paštrika, a po dubini do Planeje, branilo samo 450 boraca. Sem toga, taj pravac, koji zbog visokoplaninskog zemljišta nije omogućavao upotrebu borbene tehnike, bio je izložen neposrednom osmatranju sa teritorije Albanije i tučen od strane avijacije u više navrata.
Na celoj liniji čitav dan dejstvuje artiljerija s albanske strane i NATO avijacije koja traži naše snage po dubini ali ne uspeva da ih nađe. Posle talasa bombardovanja teroristi počinju sa žestokom paljbom koja traje šezdesetak minuta a zatim slede pešadijski napadi u talasima. Tada naša artiljerija pojačava dejstvo i poklapa njihovu artiljeriju a sa VBR-ovima dejstvujemo po njihovoj dubini. Dejstvo naše artiljerije i odbrana boraca na liniji zaustavlja napade višestruko brojnijih terorista na par sati. Sa prvim mrakom počinje artiljerijska vatra nasumice da bi isprovocirali odgovor i tako otkrili položaje naših snaga. Žarko ide od borca do borca, kaže im da svako spremi po tri bombe i stavi ih na dohvat ruke, da olabave osigurače i da ne pucaju dok teroristi ne priđu na 50 m i dohvat bombi. Noć paraju fijuci granata i detonacije. Šta nosi noć 26. na 27. maj?
Borci čuju da teroristi rade u minskom polju. Otkopavaju mine spremajući prolaz za napad. Borci ne vide teroriste ne pucaju. Svi su na položaju, grčevito stežu puške, čula su maksimalno napregnuta a svaki mišić zategnut.
Iščekivanje se završava nešto posle ponoći kada počinje artiljerijska priprema napada. Granate prebacuju položaje boraca. Kreće pešadijski napad mnogo jači od dnevnih. Teroristi prilaze na 50 metara, između naših boraca i njih je proplanak. Oni su na ivici šume s druge strane proplanka, naši na ivici šume sa suprotne strane. Oni počinju da se ukopavaju po grupicama. Iznenada otvaraju vatru po našem desnom krilu prema Paštriku. Pucaju nasumice prema našim rezervnim položajima koji su prazni. Čuju se pokreti terorista ali ih naši borci ne vide. Tu su negde. Prsti boraca su na okidaču. Čekaju. Iza Žarka, koji je u rovu, na pet metara pada bomba. Žarko zaleže. Čuje eksploziju. Detonacija mu podiže noge ali ga ne ranjava jer je zaštićen zemljom. Terorista je bacio bombu sa dvadesetak metara. Ostali su puzeći prišli na trideset metara. Počinje strahovita paljba sa obe strane. Ništa se ne vidi sem bljesaka od municije. Puca sa svih strana, hiljade kuršuma zviždi pored glava boraca, udaraju u drveće, kidaju grane, lome kamenje. Mitraljezi štekću. Cevi oružja su usijane. Noć je paklena. Teroristi su suviše blizu. Sada se lomi odbrana. Nema vremena da se napad odbije puškama i mitraljezima. Teroristi samo što nisu skočili u rovove.
Povući se ili poginuti? Niko ni ne pomišlja da ostavi položaj. Tuku se junaci prsa u prsa i sve za Srbiju i samo za Srbiju. Žarko gromoglasno komanduje: „Bombe bacaj - paljbu u visini trave“. borci iz rovova bacaju pripremljene bombe. Svako baca po tri. Nastaje pakao. Lete geleri na sve strane, zemlja i kamenje pršte, krv teče. Nakon bombi borci otvaraju silovitu vatru. Teroristi su izbezumljeni. Ustaju. Borci bacaju osvetljavajuće mine iz minobacača. Ođednom je nebo osvetljeno kao da se neko čudno novo sunce rodilo. Borci vide teroriste koji beže i čuju strašnu kuknjavu, urlanje i jauke. Počinju da ih tuku tromblonima, mitraljezima i automatskim puškama. Beže zlotvori glavom bez obzira natrag u Albaniju, potpuno su razbijeni. Pedeset do šezdeset zlikovaca je ubijeno.
Sviće novi dan - 27. maj. U samo zoru nastavljaju se napadi terorista uz masovnu podršku haubica, višecevnih bacača raketa, minobacača albanske armije.
Teroristi non-stop napadaju u talasima. Prvo ide artiljerijska priprema, pa pešadijski napad uz dejstvo lovačko-bombarderske i strategijske avijacije NATO. Dnevno se smenjuje 5-6 talaca napada. Oko 14,00 časova, 29. maja, iz dubine Albanije stiže 11 autobusa sa teroristima pored njihove karaule Pogaj. Kapetan Dimitrijević sa 150-200 m ispod vrha Paštrika navodi „Goluba“ i minobacače 82 i 120 mm koji direktno poklapaju iskrcavanje terorista iz autobusa. Teroristi imaju ogromne gubitke. Leševe su odvozili kamionima prema Pogaju. Naši borci ih slušaju na motorolama. Teroristi, koji međusobno razgovaraju na hrvatskom, traže pomoć. Kasno popodne im stižu kamioni za izvlačenje mrtvih i ranjenih.
Dva strategijska bombardera B-52, koji nose po 49 tona ubojitih sredstava, 30. maja tuku naše položaje u istočnom delu sela Planeja u dva naleta. Oko podneva dva B-52 su u isti mah izručili smrtonosni teret na prostor 300h300 metara. Začula se užasna detonacija, kao da je eksplodirala atomska bomba. Bu,bu,bu,bu... ođekivalo je dok se tlo pomeralo. Selo je zbrisano. Podigao se dimni stub prečnika 1,5 do 2 km. Od kuća su ostale gomile kamenja i cigli. Zemlja je spržena kao u nekom katastrofalnom požaru. Borci koji su bili na susednim položajima krenuli su u pomoć. Dok su izvlačili povređene stalno je po njima dejstvovala avijacija. Povređena su dva borca koji su izvlačili ranjene. Bilo je izuzetno teško izvući ranjene i osakaćene ispod ruševina. Trebalo ih je ručno otkopati uz stalno dejstvo avijacije. Ranjeni su prebacivani na granama, šatorskim krilima i vratima. Iz ruševina su ih izvlačile i žene - dobrovoljci Slađana Milenković, koja je nekoliko dana poginula, i Marina Jelić.
Za to vreme, u dva naleta, jake snage terorista, njih 400-500, krenule su u napad. Prilikom napada aviona B-52 poginuo je jedan borac a dvadeset ih je ranjeno.
Na samom Paštriku, tačnije na brdu Vrapče kapetan Zvezdan je sa malobrojnim borcima odolevao teroristima. Između zaposednutog i novog položaja desno, Zvezdan je imao brisani prostor koji je neprijatelj tukao svrha Paštrika. Tog dana Zvezdan sa dva vojnika pretrčava prolaz koji teroristi tuku da bi došao do minobacača kojim je hteo da pokloni snajper koji se ponovo oglasio. Dok je, oko 10 časova i 15 minuta, nameštao minobacač Zvezdan čuje: „Stiže“. Mina je letela prema njima. Poterao je vojnika Boru iz Gornjeg Milanovca da se skloni uzbrdo i bacio se na njega. Osetio je snažan prasak od koga je trenutno ogluveo. Od detonacije je poleteo u vazduh. Mina je pala na 3-4 m od njega. Bora je ranjen u ruku a drugi vojnik je dobio dva gelera u nogu. Ćiri je geler ogulio kožu do kičme. Teroristi su počeli sa tri do četiri minobacača žestoko da ih tuku, precizno ih poklapajući. Očito su minobacačima rukovali specijalci. Jedna mina pada direktno u rov, u kome je vojnik. Detonacija ga iz rova baca na susednu stenu gde ga pogađaju snajperski hici. Jedan borac je zauvek napustio borbeni stroj. Drugi vojnik, rezervista, koji je bio u istom rovu, desetak sekundi pre eksplozije mine izašao je da pije vodu i spasio se. Kada se okrenuo i video da je rov pogođen izgubio je moć govora. Progovorio je tek sutradan.
Podno Paštrika, 31. maja oko 6 časova i 30 minuta, počeo je najžešći kopneni napad iz Albanije koji je neprekidno trajao sedam sati u talasima. Od 10,00 časova u napad se uključila i avijacija NATO koja je dejstvovala po rejonu objekta Čeja i Planeja sa oko 40 projektila koji nisu direktno pogodili položaje naših boraca.
Teroristi su napadali iz dva pravca uz istovremeni napad preko vrha Paštrika. U neprekidnim dejstvima, od prvog do poslednjeg talasa, u napadu je bilo preko 1.000 terorista. Od siline borbi i zemlja i nebo su goreli. Naši borci su bili na izabranim položajima a teroristi iznad njih odakle su dejstvovali artiljerijom i minobacačima. Nakon artiljerijske pripreme teroristi kreću u napad. Izlaze na čistinu. Naši borci ih puštaju da priđu na oko 200 m i otvaraju sasređenu vatru iz minobacača, haubica i snajpera. Vraćaju ih na prve položaje. Teroristi kreću u novi napad, u streljačkom stroju, razređeni, fanatično jurišaju. Sa njihove strane teren pada pa dolaze u položaj gde ih naši borci ne mogu gađati. Zato dejstvuju minobacači. Zbog jačine odbrane teroristi se vraćaju. Na grupe koje ostaju koncentriše se vatra. Liniju Drim-Binaj agresor žestoko napada uz sadejstvo avijacije. Naši borci uporno brane liniju. Imamo 30 ranjenih boraca.
Teroristi prilaze na 50 m, uspevaju da se ukline kod Binaja. Oko 14,00 časova strategijska avijacija poklapa prednji kraj linije Drim-Binaj. Ima mrtvih. Borci brane liniju ali svi misle da im nema spasa i da sami sebe otpisuju. Boževski se javlja pukovniku Deliću i kaže mu: „Gotovi smo, borićemo se do poslednjeg“. Delić mu radio-vezom odgovara: „Nazad nema, samo napred. Nemoj da okrećeš glavu nazad, nazad nemaš gde“. Borci ostaju bez hrane i municije. Naši minobacači, višecevni bacači raketa i haubice dejstvuju izuzetno precizno po dubini terorističkih snaga koje kreću u napad. Poslednjim atomima snage, iscrpljeni borci sa Srbijom u srcu, uz ogromne napore, odbijaju napad i vraćaju agresora.
Moj pakao u ropstvu CIA
U ALBANIJI je tokom 1999. godine bilo tajnih zatvora i logora. To svojom potresnom ispovešću potvrđuje i Šefko Tairović (32) iz Niša, koji je kao pripadnik Vojske Jugoslavije pre devet godina, posle zarobljavanja, preživeo pravu golgotu u tajnim kazamatima na Kosovu, u Albaniji i Nemačkoj. Zarobljen je na redovnom zadatku, 23. aprila 1999, nedaleko od mesta Junik, iznad Dečana, na putu Peć-Đakovica.
Upao je u postavljenu zasedu albanskih terorista. Posle kraće pucnjave, opkoljen je i zarobljen. Pripadnici OVK su mu vezali ruke, pešačili su nekoliko kilometara, a onda su ga strpali u prikolicu nekog manjeg kamiona.
- Stavili su mi povez preko očiju i narednih 20 dana nisam video ni gde sam, niti gde me vode - seća se Tairović, koji sada živi i radi u Kanadi. - Dok smo putovali sat vremena u nepoznato, nekoliko puta me je neko jako šutnuo u leđa. Kada su me izveli iz kamiona, ponovo smo išli pešice, sećam se, uzbrdo. Zatim su me ugurali u jednu prostoriju i udarcima po glavi i telu primorali da legnem.
Dva dana kasnije, Tairovića su opet naterali da pešači. Pomišljao je i da ga vode na streljanje.
- Posle desetak minuta hoda zaustavili smo se i čuo sam brujanje iznad glave, shvativši da je iznad mene helikopter. Leteli smo dosta dugo, a narednih sedam dana, i dalje vezanih očiju, nogu i ruku, proveo sam u memli nekog podruma sam. Tek kasnije sam doznao da sam bio u Albaniji.
Kaže da su svakog dana u taj podrum dolazili ljudi koji su govorili na više stranih jezika i ispitivali ga. Prevodilac je bio Makedonac, koji je dobro znao srpski jezik, a od Šefka je traženo da prizna da je mučio Albance, da su ih pripadnici VJ zarobljavali i streljali... Na prevedena postavljana pitanja, Tairović nije odgovarao.
- Uglavnom sam ćutao, i to ih je izazivalo, tukli su me stalno - kaže Šefko. - Tražio sam da me odvežu, da mi donesu vodu i hranu, a kada bi moj zahtev bio preveden, dobijao sam šamare, toliko jake da sam padao sa stolice. Za sedam dana samo dva puta su mi dali malo vode, nešto hleba i neke bljutave hrane.
Osmog jutra Šefko Tairović je ubačen u automobil, putovali su sedam-osam minuta do, kako se ispostavilo, avio-baze kod Tirane. Ovaj pripadnik VJ je tada iskoristio trenutak, kada mu se povez na očima malo olabavio, i zapazio da u avionu pored njega sede neki vojnik ili oficir i prevodilac. Tairović veli da su oni pričali na engleskom jeziku i pominjali Albaniju i Tiranu...
Naredne dve sedmice Šefko Tairović bio je u Nemačkoj. To mu je, krišom, rekao prevodilac iz Makedonije, koji mu je potvrdio da su negde pored Frankfurta.
| Miša RISTOVIĆ, 23.03.2008 18:22:24 | Ocena:
4.38 (Glasova: 8) ![]() |
Komentara: 0 ![]() |
Šefko Tairović sa majkom
Upao je u postavljenu zasedu albanskih terorista. Posle kraće pucnjave, opkoljen je i zarobljen. Pripadnici OVK su mu vezali ruke, pešačili su nekoliko kilometara, a onda su ga strpali u prikolicu nekog manjeg kamiona.
- Stavili su mi povez preko očiju i narednih 20 dana nisam video ni gde sam, niti gde me vode - seća se Tairović, koji sada živi i radi u Kanadi. - Dok smo putovali sat vremena u nepoznato, nekoliko puta me je neko jako šutnuo u leđa. Kada su me izveli iz kamiona, ponovo smo išli pešice, sećam se, uzbrdo. Zatim su me ugurali u jednu prostoriju i udarcima po glavi i telu primorali da legnem.
Dva dana kasnije, Tairovića su opet naterali da pešači. Pomišljao je i da ga vode na streljanje.
- Posle desetak minuta hoda zaustavili smo se i čuo sam brujanje iznad glave, shvativši da je iznad mene helikopter. Leteli smo dosta dugo, a narednih sedam dana, i dalje vezanih očiju, nogu i ruku, proveo sam u memli nekog podruma sam. Tek kasnije sam doznao da sam bio u Albaniji.
Kaže da su svakog dana u taj podrum dolazili ljudi koji su govorili na više stranih jezika i ispitivali ga. Prevodilac je bio Makedonac, koji je dobro znao srpski jezik, a od Šefka je traženo da prizna da je mučio Albance, da su ih pripadnici VJ zarobljavali i streljali... Na prevedena postavljana pitanja, Tairović nije odgovarao.
- Uglavnom sam ćutao, i to ih je izazivalo, tukli su me stalno - kaže Šefko. - Tražio sam da me odvežu, da mi donesu vodu i hranu, a kada bi moj zahtev bio preveden, dobijao sam šamare, toliko jake da sam padao sa stolice. Za sedam dana samo dva puta su mi dali malo vode, nešto hleba i neke bljutave hrane.
Osmog jutra Šefko Tairović je ubačen u automobil, putovali su sedam-osam minuta do, kako se ispostavilo, avio-baze kod Tirane. Ovaj pripadnik VJ je tada iskoristio trenutak, kada mu se povez na očima malo olabavio, i zapazio da u avionu pored njega sede neki vojnik ili oficir i prevodilac. Tairović veli da su oni pričali na engleskom jeziku i pominjali Albaniju i Tiranu...
Naredne dve sedmice Šefko Tairović bio je u Nemačkoj. To mu je, krišom, rekao prevodilac iz Makedonije, koji mu je potvrdio da su negde pored Frankfurta.
- Stalno su mi bile vezane ruke na leđima i oči. Nisam video nikoga, a uvek je kod mene u prostoriji bilo po nekoliko ljudi. Pune dve nedelje, iz dana u dan, ponavljano mi je da moram da priznam i nešto da potpišem, i da ću posle toga da budem pušten. Nisam ništa potpisao, nisam imao šta da priznam.
Tairović kaže da je jednog dana prebačen u ćeliju, u kojoj je bio zatočen i vojnik Boban Milenković iz Vranja. Posle petnaest dana provednih na teritoriji Nemačke, obojica su vraćeni u Srbiju. Prevezeni su do mađarsko-jugoslovenske granice i tu su ih preuzeli pripadnici Vojske Jugoslavije. Po povratku u Niš, Tairović je imao najmanje 15 kilograma manje. Smršao, sa upalim očima, neraspoložen, tek posle nekoliko dana ispričao je roditeljima da je bio u logorima u Albaniji i Nemačkoj.
POVREDE
ŠEFKOVA majka Farija Tairović kaže da je njen sin, posle proživljene torture bio razdražljiv, da je imao halucinacije i ispade. U jednom lekarskom nalazu piše da je Tairović pretrpeo povredu glave i moždanog stabla.
SUDBINA MILENKOVIĆA
SLIČNU sudbinu doživeo je i drugi vojnik, Boban Milenković iz Vranja, koji je pao u kandže albanskih terorista kod Košara 13. aprila 1999. godine. Proživeo je pakao u albanskom, a kasnije i zatvoru u Manhajmu, u Nemačkoj. Milenković je, međutim, odbio da o svom stradanju priča za "Novosti" jer, kako kaže, "hoće sve da zaboravi".
ŠTA JE PISAO NEMAČKI NEDELJNIK "ŠTERN"
TORTURA U MANHAJMU
NEMAČKI nedeljnik "Štern" prvi je, pre dve godine, pomenuo Tairovića i Milenkovića, u tekstu u kojem je otkrio da je "paukova mreža" obaveštajnih zatvora, gde se ljudi tamniče i muče, postojala i pre 11. septembra 2001, kada je objavljen globalni rat terorizmu. Zarobljenici su kidnapovani po obaveštajnoj potrebi, saslušavani i mučeni bez pravne osnove.
Sudbinu tih zatvorenika, bez prava i zaštite, pisao je "Štern", iskusila su i dva Srbina, koje je OVK kidnapovala u toku ratnog proleća 1999. godine. Boban Milenković i Šefko Tairović obreli su se potom u zloglasnom kampu "Kolmenovih baraka", u sklopu američkog vojnog zatvora u nemačkom gradu Manhajmu, podignutom na prostoru bivšeg koncentracionog logora.
U ćelijama, dimenzija 1,8 sa 2,5 metara, izlagani su torturi, ne bi li prihvatili "ljubazni" poziv američkih tamničara, pripadnika 18. vojnopolicijske brigade, da svedoče pred islednicima Haškog tribunala o zločinima Srba na Kosovu.
SAOPŠTENJE MINISTARSTVA ODBRANE SRBIJE
ENIGMA OKO TAIROVIĆA
MINISTARSTVO odbrane Srbije saopštilo je 17. oktobra 2006. godine da je ispitalo navode da su pripadnike VJ Bobana Milenkovića i Šefka Tairovića zarobili pripadnici OVK. Utvrđeno je da je delegacija Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u SRJ 18. aprila 1999. godine obavestila Generalštab VJ da se zarobljeni vojnik Milenković nalazi u Tirani i da ga je tamo posetio delegat MKCK.
Kako je saopštilo Ministarstvo, ustanovljeno je da se iz kopije zarobljeničkog kartona MKCK vidi da je Milenković lišen slobode 13. aprila, a da se od 16. aprila 1999. godine nalazio u vojnoj bazi SAD u Tirani. Prema izjavama tadašnjih vojnika Tairovića i Milenkovića, datim nadležnim državnim organima, oni su jedno vreme proveli na neutvrđenoj lokaciji u Nemačkoj - istaknuto je u saopštenju.
Ministarstvo odbrane nije nijednom rečju pojasnilo na kojoj lokaciji u Albaniji se zatočen nalazio Šefko Tairović.
Tairović kaže da je jednog dana prebačen u ćeliju, u kojoj je bio zatočen i vojnik Boban Milenković iz Vranja. Posle petnaest dana provednih na teritoriji Nemačke, obojica su vraćeni u Srbiju. Prevezeni su do mađarsko-jugoslovenske granice i tu su ih preuzeli pripadnici Vojske Jugoslavije. Po povratku u Niš, Tairović je imao najmanje 15 kilograma manje. Smršao, sa upalim očima, neraspoložen, tek posle nekoliko dana ispričao je roditeljima da je bio u logorima u Albaniji i Nemačkoj.
POVREDE
ŠEFKOVA majka Farija Tairović kaže da je njen sin, posle proživljene torture bio razdražljiv, da je imao halucinacije i ispade. U jednom lekarskom nalazu piše da je Tairović pretrpeo povredu glave i moždanog stabla.
SUDBINA MILENKOVIĆA
SLIČNU sudbinu doživeo je i drugi vojnik, Boban Milenković iz Vranja, koji je pao u kandže albanskih terorista kod Košara 13. aprila 1999. godine. Proživeo je pakao u albanskom, a kasnije i zatvoru u Manhajmu, u Nemačkoj. Milenković je, međutim, odbio da o svom stradanju priča za "Novosti" jer, kako kaže, "hoće sve da zaboravi".
ŠTA JE PISAO NEMAČKI NEDELJNIK "ŠTERN"
TORTURA U MANHAJMU
NEMAČKI nedeljnik "Štern" prvi je, pre dve godine, pomenuo Tairovića i Milenkovića, u tekstu u kojem je otkrio da je "paukova mreža" obaveštajnih zatvora, gde se ljudi tamniče i muče, postojala i pre 11. septembra 2001, kada je objavljen globalni rat terorizmu. Zarobljenici su kidnapovani po obaveštajnoj potrebi, saslušavani i mučeni bez pravne osnove.
Sudbinu tih zatvorenika, bez prava i zaštite, pisao je "Štern", iskusila su i dva Srbina, koje je OVK kidnapovala u toku ratnog proleća 1999. godine. Boban Milenković i Šefko Tairović obreli su se potom u zloglasnom kampu "Kolmenovih baraka", u sklopu američkog vojnog zatvora u nemačkom gradu Manhajmu, podignutom na prostoru bivšeg koncentracionog logora.
U ćelijama, dimenzija 1,8 sa 2,5 metara, izlagani su torturi, ne bi li prihvatili "ljubazni" poziv američkih tamničara, pripadnika 18. vojnopolicijske brigade, da svedoče pred islednicima Haškog tribunala o zločinima Srba na Kosovu.
SAOPŠTENJE MINISTARSTVA ODBRANE SRBIJE
ENIGMA OKO TAIROVIĆA
MINISTARSTVO odbrane Srbije saopštilo je 17. oktobra 2006. godine da je ispitalo navode da su pripadnike VJ Bobana Milenkovića i Šefka Tairovića zarobili pripadnici OVK. Utvrđeno je da je delegacija Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u SRJ 18. aprila 1999. godine obavestila Generalštab VJ da se zarobljeni vojnik Milenković nalazi u Tirani i da ga je tamo posetio delegat MKCK.
Kako je saopštilo Ministarstvo, ustanovljeno je da se iz kopije zarobljeničkog kartona MKCK vidi da je Milenković lišen slobode 13. aprila, a da se od 16. aprila 1999. godine nalazio u vojnoj bazi SAD u Tirani. Prema izjavama tadašnjih vojnika Tairovića i Milenkovića, datim nadležnim državnim organima, oni su jedno vreme proveli na neutvrđenoj lokaciji u Nemačkoj - istaknuto je u saopštenju.
Ministarstvo odbrane nije nijednom rečju pojasnilo na kojoj lokaciji u Albaniji se zatočen nalazio Šefko Tairović.
|
Oceni: |
Pošalji komentar ![]() |
da,zaboravih reci odakle su one dvije slike odozgo.
donja je toranj na fruskoj gori(slikano pre godinu dana),a gornja je jedna od vojnih zgrada u ulici kneza milosa.ova konkretno je bas preko puta americke ambasade(slikano par dana poslije divljackog i necivilicovanog napada na istu od strane divljaka iz beograda).
Norveški spustaš teško pao na treningu u Cortini, spustašice nisu odradile prvi trening
Prvi start Kulenovića u dresu Torina i odmah pogodak u porazu od Intera
Hrvatska do posljednjih sekundi držala snažnu Španjolsku u neizvjesnosti, ali ide u borbu za broncu
Mamić kupuje u SuperSport HNL-u: Luka Menalo napustio Rijeku
- Najnovije
- Najčitanije


Nakon neuspjele priče s Interom, Ivan Perišić nastavio zabijati u dresu PSV-a
4 sata•Nogomet

Ante Šuto golom u sudačkoj nadoknadi u debiju donio pobjedu Hibernianu
5 sati•Nogomet

Kulenović: 'Pružili smo sve od sebe, momčad je važnija od mene'
6 sati•Nogomet

Prvi start Kulenovića u dresu Torina i odmah pogodak u porazu od Intera
6 sati•Nogomet

Hrvatske vaterpolistice poražene od Španjolske i završile na šestom mjestu u Europi
7 sati•Vodeni sportovi

Mavrović: 'Nismo zadovoljni rezultatom s obzirom na tijek utakmice i sve ono što smo pokazali'
8 sati•Nogomet

Hrvatska do posljednjih sekundi držala snažnu Španjolsku u neizvjesnosti, ali ide u borbu za broncu
10 sati•Nogomet

Kronologija: Hrvatska unatoč sjajnom otporu ostala bez finala Europskog prvenstva
12 sati•Nogomet

Jakirović nakon remija protiv Watforda: 'Savršen bod za nas, protivnik je bio bolji'
22 sata•Nogomet

Hrvatski futsaleri u pohodu na medalju i najveći uspjeh - slijedi polufinale protiv Španjolske
21 sat•Nogomet

Dinamo dobiva neočekivano pojačanje? Zaboravljeni igrač dobit će novu priliku
18 sati•Nogomet

Hrvatska do posljednjih sekundi držala snažnu Španjolsku u neizvjesnosti, ali ide u borbu za broncu
10 sati•Nogomet

Mamić kupuje u SuperSport HNL-u: Luka Menalo napustio Rijeku
10 sati•Nogomet

Borba za finale Europskog prvenstva, mogu li Francuzi izbaciti aktualnog prvaka?
18 sati•Nogomet

Prvi start Kulenovića u dresu Torina i odmah pogodak u porazu od Intera
6 sati•Nogomet














