Akademik Slobodan Jovanović, jedan od najvećih srpskih intelektualaca, pravnik, istoričar i književnik, posle Drugog svetskog rata osuđen kao narodni neprijatelj i reakcionar, rehabilitovan je prošle godine. Poslednjih dana su, međutim, sve glasniji zahtevi i da se njegovi posmrtni ostaci vrate u Srbiju i to 12. decembra ove godine, tačno pola veka posle njegove smrti.
Istoričar Radoš LJušić predložio je da predsednik SANU, rektor Beogradskog univerziteta i dekan Pravnog fakulteta zajedno napišu pismo ministru spoljnih poslova Vuku Jeremiću koji bi potom od Velike Britanije zatražio da se posmrtni ostaci ovog velikana vrate u Srbiju.
Iz Pariza „na službu naroda“
- Svaki Srbin koji je rođen u Srbiji i koji je stradao kao patriota zaslužuje da počiva u svojoj otadžbini. Slobodan Jovanović zaslužuje to zato što je bio predsednik vlade, rektor Beogradskog univerziteta, dekan Pravnog fakulteta, dugogodišnji profesor... Jednostavno, u našoj zemlji nije bilo većeg intelektualca od njega, niti je postojao čovek koji je obavljao više odgovornih funkcija od njega. Niko nije više od njega zaslužio da se prema njemu odnosimo sa dužnim poštovanjem - naglasio je LJušić.
Slobodan Jovanović, intelektualac, erudita i slobodar, rođen je 3. decembra 1869. godine u Novom Sadu, u porodici ideologa srpskog liberalizma Vladimira Jovanovića. Po rođenju je poneo ime Slobodan i time postao prvi Srbin sa ovim imenom koje je vremenom postalo veoma popularno, za razliku od imena njegove sestre - Pravda.
Posle nekoliko godina života u Novom Sadu, u koji je njegov otac otišao u dobrovoljno izgnanstvo, porodica Jovanović seli se u Beograd. Slobodan tu završava Prvu beogradsku gimnaziju da bi školovanje nastavio u Ženevi, na Pravnom fakultetu. Po završetku studija, u Parizu je izučavao državno pravo, a onda se 1891. godine vratio u Beograd da se „stavi na službu narodu“.
NAUČNIK U IZGNANSTVU
U izgnanstvu se Slobodan Jovanović bavio naučnim radom, pišući biografska dela pod nazivom „Moji savremenici“, kao i istorijske studije o jugoslovenskom pitanju i posleratnom razvoju Jugoslavije. Izabran je i za predsednika Jugoslovenskog narodnog odbora 1946. godine u okviru koga je objavljivao list Poruka.
Prvih godina po povratku radio je kao šef prosvetnog odeljenja Ministarstvo inostranih dela i objavljivao književne radove po časopisima, da bi 1897. godine bio izabran za vanrednog profesora državnog prava na Pravnom fakultetu Velike škole. Svojim zapaženim radom tri godine kasnije postaje i redovni profesor i na Beogradskom univerzitetu radi pune 43 godine, uvek kao profesor, a povremeno i kao rektor, sve do penzionisanja 1940. godine.
Ovaj intelektualac, osim pravom i književnošću, bavio i istoriografijom. Zahvaljujući svojim istaknutim naučnim radovima 1905. godine postaje dopisni, a 1908. i „pravi“ član Srpske kraljevske akademije. Kao pravnik bavio se najviše ustavnim pravom, dok su njegovi glavni istorijski radovi objašnjavali politički, ustavni i diplomatski razvoj Srbije u drugoj polovini 19. veka.
Uvek opozicionar
U vremenu ratova Slobodan Jovanović bio je spreman da preuzme odgovornost za ono što se događa. Tako je, uprkos tome što je bio nestranački opredeljen, a uvek smatran opozicionarom, tokom balkanskih i Prvog svetskog rata bio šef Pres-biroa Vrhovne komande. Po završetku rata nastavlja da se bavi naučnim i profesorskim radom, a priznanja dobija sa svih strana.
Posle ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseju, Jovanović 1937. godine osniva pokret „Srpski kulturni klub“, koji preispituje ulogu srpstva u Jugoslaviji.
Uoči Drugog svetskog rata Slobodan Jovanović je često govorio da se u životu uspešno držao dva načela - da se ne ženi i da izbegne ulazak u politiku. Prvog načela se držao do kraja života, ali drugo je napustio u burnim trenucima Drugog svetskog rata. U politiku se uključuje posle puča 27. marta 1941. godine kada ulazi u koncentracionu vladu generala Simovića i to kao nestranačka ličnost.
Po završetku aprilskog rata, u kome su nemačke trupe bukvalno pregazile jugoslovensku vojsku, Slobodan Jovanović zajedno sa kraljem i vladom beži u Englesku, u kojoj će ostati do kraja života. U januaru 1941. godine prihvata još veću odgovornost i postaje predsednik vlade u izbeglištvu, a na toj funkciji je bio sve do kraja juna 1943. godine, a posle toga više nije učestvovao u vladama. Kao predsedniku vladu osnovni principi bili su mu jugoslovenstvo, podrška pokretu Draže Mihailovića i oslanjanje na Britaniju. Ipak, ni njegovo poznavanje prava i istorije nije mu pomoglo da mu pomogne u burnim istorijskim trenucima, pa je i sam često govorio da je „najgora jugoslovenska vlada bila upravo vlada Slobodana Jovanovića“.
Po završetku rata, a tokom suđenja Draži Mihailoviću, Jovanović je u odsustvu osuđen na 20 godina robije kao narodni neprijatelj i reakcionar. Rehabilitovan je tek 2007. godine.
Slobodan Jovanović umro je 12. decembra 1958. godine u Londonu sa titulama člana srpske, poljske i češke akademije nauka, Instituta za međunarodno javno pravo, Instituta za uporedno pravo pariskog Pravnog fakulteta i Međunarodne akademije za nauku i književnost iz Pariza.