Hroničari su zapisali da je na počecima medije zasipao izjavama tipa: "Mi smo prva značajna pojava u jugoslovenskoj rok muzici od Marka Novoselića i Ive Robića", ali i "mi smo prvi pravoslavni pank bend". U nameri da isprovocira medije, što se zdušno trudio svojim egzibicionističkim nastupima na sceni, imao je ideju i da po izlasku prvog albuma održi u Beogradu ili Novom Sadu promotivni koncert gde bi na bis izveli petominutnu verziju Himne svetom Savi u pank varijanti. Deo kritike ih je etiketirao kao "parodiju na pank", ali dobar deo stoji iza tvrdnje da je "Pekinška patka" svojim kratkim letom obezbedila značajno mesto u istoriji jugoslovenske rok muzike. Za samo tri godine postojanja, od 1978. do 1981, snimila je 26 pesama raspoređenih na tri singla i dva albuma "Plitka poezija" (1980) i "Strah od monotonije" (1981), koje je pre dve godine izdavačka kuća "Multimedia records" objavila i na disku.
Odluka da se "Pekinška patka" 27 godina nakon raspada okupi i zasvira 13. jula na glavnoj bini festivala Exit, uz bendove "Sex Pistols", "The Hives" i "Ministry", bila je razlog da Čonta doputuje iz Toronta, gde živi već petnaest godina, i ponovo se dohvati mikrofona. On i njegovi saborci Sreten Kovačević Srele (gitara), Boris Oslovčan Bo (bas), Shital Puri Cila (bubnjevi) ovih dana intenzivno obnavljaju zapostavljeno gradivo kojim će festivalsku publiku pokušati da ubede da još jednom ima smisla zapevati "Biti ružan, pametan i mlad", "Bolje da nosim kratku kosu", "Poderimo rok"... U jednoj od pauza pristao je na kratko "preslišavanje" za Građanski list.
Šta je uticalo na to da revidiraš stav prema smislu ponovnog okupljanja, koji je pre izvesnog vremena bio vrlo kategoričan?
– Bio sam kategoričan jer nisam nikad mislio da ćemo se ponovo okupiti. Smatrao sam da je pankerski ne okupiti se. Što je prošlost – prošlost je. Ali, eto, mišljenje nije nepromenljivo. Ovaj poziv mi je nekako bio unikatan i izuzetan, reč je, ipak, o Exitu, Novom Sadu, pank večeri sa "Seks pistolsima", "Hajvsima", i najvažnije, setio sam se u razgovoru sa Sretom da mi nemamo ništa snimljeno uživo u originalnoj postavi. To smo izneli kao glavni argument i mislim da je to prevagnulo da se odlučimo. Bez obzira na to što neće baš biti originalno, malo smo matoriji, lakše se umorimo, ali smatramo da je ovo jedna stvarno izuzetna prilika da ostane iza nas jedan živi snimak kvalitetan, i tehnički i produkcijski i izvođački. Već za nekoliko godina mi ne bismo bili u stanju to da izvedemo.
Da li to znači da ste sada u stanju da opravdate i etiketu "atletski bend" koju ste sebi sami prišivali zbog energičnog skakanja po sceni i egzibicionističkih nastupa?
– Neće biti egzibicija, to ne možemo više, ali će biti skakanja na sceni. Naravno, ne u onoj meri u kojoj smo to radili pre 27-28 godina, ja sam tada gubio dva-tri kilograma po koncertu, sad bi to već bilo opasno za moje zdravlje. Ali će biti žestoko i energično i pod sloganom "'Pekinška patka' pošteno praši ponovo". Daćemo sve od sebe, to je sigurno. Nadam se da će nas publika podržati i da ćemo čak biti žešći od svih izvođača te večeri. Ne kažem da ćemo biti uvežbaniji i uigraniji (smeh).
Kada se grupa "Luna" okupila pre nekoliko godina i nastupila na Exitu, bilo je vrlo dirljivo posmatrati emocije publike među kojima su neki i plakali. Kakve reakcije vi očekujete?
– Svaki rijunion je emotivan i nama će sigurno biti. Nadam se da ću uspeti da kontrolišem te emocije. Vidi, ovo nije bilo "Hajde da se skupimo i zaradimo novac pa ćemo kupiti stan", toliko para nema, očigledno, nego je pre svega iz razloga da ostavimo neki vizuelni trag za sobom nekim drugim generacijama. Da, recimo, moja ćerka može pokazati svojoj ćerki: "Eto, tako ti je deda izgledao". Neće nam biti lako i verovatno će deo publike koji nas je pre gledao emotivnije doživeti naš nastup, mada ja očekujem da će biti više ljudi koji nas nikad nisu gledali. S te strane biće nam lakše jer neće moći da nas porede. Biće tu, kako sam čuo, dosta Engleza, zanima me kako će oni reagovati pošto njima nisu poznati ni naši tekstovi, ni muzika, a ni mi.
|
Izlog
Snimak svirke u izlogu Robne kuće "Nork" koji je režirao Siniša Reljin bio je urađen na svetskom nivou. Da je emitovan u to doba, mi bismo pank progurali sigurno i Jugoslavija bi uz Englesku bila druga pank država na svetu. Ali, neko ga je sklonio u bunker i emitovan je tek posle trinaest godina. Sećam se da je bilo užasno toplo na snimanju u tom izlogu, sigurno 55 stepeni, i zato je tako dobro izgledao, jer smo bili dobro oznojani. Bili smo mlađi, mogli smo to da podnesemo, sad bih sigurno kolabirao, vozili bi me u Kamenicu (smeh). |
Kakav će biti koncertni repertoar?
– Sviraćemo trideset minuta isključivo pesme s albuma "Plitka pezija", ali samo one odabrane. Set lista je tajna i neću da je otkrivam. Samo ću reći da je repertoar uslovila postava benda, minutaža, kao i pank veče na toj bini.
Pre dve godine nakon objavljivanja kompakt-diska s oba vaša albuma za "Multimedia records" ponovo se otvorila priča o preispitivanju značaja i dometa "Pekinške patke". Najava vašeg nastupa na Exitu takođe je izazvala neke rasprave. Kako ti s ove istorijske distance gledaš na to što ste tada u svom kratkom letu postigli?
– To je sad kao kad bi se preispitivala uloga Nikole Tesle. Možda će zvučati neskromno ovo što ću reći, ali bez "Pekinške patke" ne bi bilo novog talasa u Srbiji, možda ni u Hrvatskoj. Mi smo pokrenuli medije, mi smo pokazali da je to interesantno mladima, inače bi sve to ostalo garažno i getoizirano totalno. Mi smo svojim, pre svega vizuelnim ali i buntovnim energičnim nastupom sve to promenili. Ne zaboravi da je prva pank pesma koja je emitovana na tadašnjoj Jugoslovenskoj radio-televiziji bila "Bela šljiva" sa subotičkog festivala. U to vreme urednici nisu puštali na televiziji ni "Seks pistolse".
Vama je pošlo od ruke da na prvu loptu probijete medijsku blokadu koju su manje-više imali gotovo svi novosadski bendovi?!
– Verovatno zbog naših provokativnih nastupa. Evo, navešću ti samo jedan primer. Mislim da se oni stariji svi sećaju čuvenog incidenta sa snimanja manifestacije "Leto na Adi" koja se direktno prenosila u jugoslovenskoj TV mreži, kada se prilikom našeg nastupa splav umalo nije prevrnuo. Sećam se da je došlo nekoliko autobusa srednjoškolaca iz Novog Sada da nas podrži i u momentu kada smo finiširali pesmu "Poderimo rok", oni su utrčali i počeli da skaču po splavu. Možeš zamisliti reakciju sutra u medijima. Dobili smo medije samim tim, mada ja nisam to planirao. Tako da smo imali sreće da nas taj prvi medijski talas izbaci. Onda su počeli da nas zabranjuju, da nam spotove stavljaju u bunker, potpuna sabotaža. Inače, mi bismo mnogo više uradili, ne samo što bismo bili komercijalniji, zaradili više para, kupili neki stan, nego bismo više i bolje izgurali novotalasnu priču. I ovako je, naravno, bilo odlično s tim prvim albumom.
Onda se pojavio drugi, potpuno hermetičan album "Strah od monotonije", s kojim ste, za razliku od "Plitke poezije", napravili potpuni stilski zaokret?!
– Da, prvi je bio pank, a drugi više novotalasni album. To je bio logičan sled. Druga postava benda, druga filozofija muzike. Ja sam znao da neće biti komercijalan, ali mi smo u to svesno ušli da furamo svoj fazon, a ne da bismo se obogatili. Mi smo, inače, imali dosta sreće u to doba. Niko nam nije određivao šta ćemo svirati, čak ni "Jugoton". Imali smo kompletnu slobodu kako će izgledati album, što u to vreme ni bendovi na Zapadu nisu imali. Jedino što je bilo umiveno to su tekstovi. Interesovalo ih je da li možda politički nekoga napadamo ili ima nekih ekstremnih reči. Nismo mogli da pominjemo reči tipa jeb**ina, svršavanje, kurtoni i te stvari, što su, recimo, sadržavali naši originalni tekstovi.
Pa dobro, i nije priličilo jednom profesoru da se tako izražava i kvari mladež, a pri tom je od njih tražio da mu donose štrudle i ploče "Pekinške patke" na potpis da bi dobili peticu?
– Klasični profesori danas stavljaju evre u zadnji džep, a ja sam, eto, delio štrudlu sa svojim đacima, što mislim da je mnogo otvorenije i poštenije. To je bilo "hajde da se svi zabavimo, nasmejemo i pojedemo štrudlu". Mada sam ja u suštini bio strog profesor. Nisam voleo da dajem kečeve, ali nisam delio ni petice.
Ali, ipak, po fasadama su se ispisivali grafiti "Čonta je bog" i "Čonta, vrati se".
– Taj grafit "Čonta, vrati se" pojavio se posle mog odlaska u Kandu. Kad sam se prvi put vratio u Novi Sad, iz kola sam video da je ispisan na Srednjoj školi "Mihajlo Pupin" i skoro sam zaplakao. Bilo mi je baš teško. Nekome je bilo potrebno da sam tu.
Da li je nekadašnji panker u starom sakou s bedževima ostao dosledan svojim uverenjima i u pedesetim?
– Ne nosim više stari sako s bedževima, to mi je nestalo iz ormara. Mislim da se može biti panker i sa 50 godina ako se ne pretvaraš. Ako i dalje veruješ u neke stvari u koje si verovao i, naravno, ako slušaš tu vrstu muzike, ako nisi skrenuo ka Ceci i "Pinku" i nekim lažnim vrednostima.
|
Šamar
U vreme kad sam bio srednjoškolac slušao se tzv. klasičan rok i niko od mojih drugara nije slušao narodnu muziku. Kada smo mi počeli da sviramo, ljudima s kojima sam se družio ali i tadašnjim srednjoškolcima kojima sam predavao narodna muzika nije bila ni u zadnjem režnju hipofize. Sad čujem od klinaca da im, recimo, ceo razred sluša turbo folk. To je za mene životni šamar. Gde smo mi to stigli, kako je to moguće?! U tom sunovratu srpskog društva nismo samo izgubili neke teritorije i neke godine, nego smo upropastili rokenrol i celu scenu. Kako to da promenimo, ne znam... Mada, činjenica je da je to negde i globalni trend. I u Kanadi nas bombarduju šundom i nekim besmislenim pevačicama koje nikom ništa ne znače. Depresivan sam zbog toga. |