Cudi me da niko nije postavio ovo...

Oj Srbijo, zemljo medj' sljivama...

Napadnut Velja Ilić

14:45 | 05. februar 2010.

*Ipak, često ste vrlo oštri i kritični prema Srbiji.
KAPIČIĆ: Ne, nikada! Oštar sam prema srpskoj nacionalističkoj politici od kraja osamdesetih na ovamo. Slobodno napišite: Crnogorac sam, borio sam se za crnogorsku državnu nezavisnost svim srcem, ali, emocionalno - nikada nijesam razdvajao Crnu Goru i Srbiju. Kao što sam se tokom Drugog svjetskog rata borio za Cetinje, Kotor ili Nikšić, na isti način sam bio spreman da poginem za slobodu Beograda ili Kragujevca. Srbi su bili moji najbolji, najbliskiji prijatelji. Aleksandar Ranković je bio jedan od njih. Sa takvim ljudima, srpskim herojima Drugog svjetskog rata, nikada nijesam imao razmirica. Kada bi ponovo došla u opasnost da bude porobljena, budite sigurni da ni moja porodica ni ja ne bismo žalili da damo život za Srbiju. Jedno je Srbija, a drugo njen nacionalsocijalistički režim! Uvijek sam bio protiv Miloševića, kao što sam uvijek bio za Srbiju.

Beograd je 27. marta 1941. poslao poruku svijetu: Bolje grob nego rob! Tu slavu su Miloševićevi ludaci htjeli da ponište. E, nemojte od mene očekivati da tako nešto podržim…  

http://www.e-novine.com/feljton/34667-Uvijek-Srbiju-uvijek-protiv-Miloevia.html

@Hitman, ne treba to puno da te cudi...ima dosta tih tzv. terazijskih Crnogoraca kojima je Srbija dala sve (bolje receno koji su od Srbije sve uzeli) a koji iz nekog razloga vole da je pljuju kako stignu i da joj dele lekcije sa svojih "intelektualnih visina"...naslusao sam se raznoraznih stupidarija. Ipak, raduje cinjenica da ce toga biti sve manje.

@Dida, mozda bih ga za nijansu vise cenio da je bilo sta slicno izjavio za vreme Milosevica, a imao je 13 krvavih godina. Ali tada je cutao. Jos jedan njegov licni doprinost definisanju "cojstva i junastva".

Da se nadovežem na Duletov post:  ispada da je taj zločinac podržavao crnogorsku nezavisnost zbog "Miloševićeve nacionalsocijalističke politike". Koliko znam, Milo se otcijepio 5 godina nakon 5.oktobra i 3 meseca nakon što je SM već bio u paklu.

Uopšte, užasno je kontradiktoran ("Ja sam najveća žrtva Golog Otoka", "nismo ih mi mučili - to su zatvorenici sami medjusobno radili", ali su zato oni postavljali "nadzornike" koji su bili najbrutalniji; pa "topli zec"... maaaaa, daj bre).
Izbegavam da govorim ružno o bilo kome, ali mislim da se u slučaju ovog dželata radi samo o prostim činjenicama.
  

A gledajte, meni je on zanimljiv svjedok vremena. Samo treba kritički probrati.

Didovski, niko ne osporava njegovu ulogu "svedoka vremena". Ali, šta ćemo sa njegovom ulogom "učesnika" u tom istom "vremenu"? Arogantni partizan koji je uništio toliko života bez ikakvog razloga/povoda.

Goli Otok je nešto najcrnje i najužasnije što je ondašnja vlast proizvela. Stomak mi se prevrće kad vidim da se dželati koji su bili najodgovorniji za taj pakao danas mirno šetaju, ispijaju jutarnju kaficu i nastavljaju da seru. Može li barem neki minimum samokritičnosti?   

Ja smatram da je "Goli Otok" doneo više dobra nego zla. U prilog mojoj tvrdnji ide i to što preživeli golootočani nemaju zamerku.

Da je to bio neki  "Konc Logor", kako ga neki predstavljaju, ja bi ga prvi osudila!

Profo, pa ni ovo drugo uopće nije sporno za mene. Jedan od dugogodišnjih visokopozicioniranih pripadnika UDB-e nikako nije mogao ostati čistih ruku. To je apsolvirano što se mene tiče i nekakvo moralno zgraženje mi je trenutno od drugorazredno značaja.
Za mene je on "živi jezik" i ogledni primjer jednog specifičnog društveno-psihološkog habitusa.
I nije on sasvim neiskren u toj priči o Golom otoku i nije sasvim lišen samokritičnosti. Jasno je da ima potrebu stvari prikazati "nevinijim" nego što su bile i to na svoj drčni, "revolucionarni" način, ali i on jasno ogoljuje tadašnji historijski trenutak - bilo je biti ili ne biti, "bojali smo ih se", bio sam svjestan da tamo ima hrabrijih ljudi od mene, Goli otok je crna mrlja na našoj revoluciji...

*Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ: Ali su se okrenuli protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su sa nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome sa kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili. (…) Kada sam drugi put otišao na Goli otok, najprije sam obišao svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

*Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sam to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši”. Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar… Da, bojali smo ih se! Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora sa Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu. “To nijesu ljudi sa ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković.

(…)

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

*Razumijem argument o ugroženosti, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…