Dule, bojim se da mi volja za raspravu uz ovoliko objašnjavanje oko legitimiteta takve rasprave radikalno kopni...

No, recimo ovako:
- u ovim Jovinom intervjuima više su mi nego zanimljivi odrazi kolebanja i dijaloga koji on ispod naizgled samouvjerene površine vodi sam sa sobom; izvana apodiktički stavovi - nije bilo torture!, a onda morali smo, svatko drugi bi isto tako postupio, bojali smo ih se, to su bili naši drugovi, to je mrlja na našoj revoluciji... Čitava hrpa nijansi koja svjedoči o njegovom unutrašnjem previranju; s jedne strane potreba da se opravda i ne odustane od vlastite uloge u prošlosti, a s druge strane ono što ga kopka i što ne želi eksplicitno priznati i time revidirati svoje vrijednosne sudove o tome razdoblju - objektivna surovost postupaka s kojima su tretirani politički protivnici, ambivalentni osjećaji spram vlastitih suboraca s kojima je ratovao, nekakva svijest o tome da su oni možda ipak "hrabriji", "bolji" i pravovjerniji dio revolucionarnih snaga. Uz to ide i ona potmula tragika promijenjene vlastite uloge koja se da naslutiti - hrabri partizanski borac koji se bori za nacionalno oslobođenje i usput diže revoluciju koja želi stvoriti pravedniji svijet postaje vlast, netko tko ima moć i tko čuva novi poredak (koji nikako ne može biti na razini mladalačkih ideala) obračunavajući se nemilosrdno sa starim neprijateljima, ali i s bivšim suborcima.

- zanimljiv prikaz tehnologije funkcioniranja vlasti i vlastitog lukavog snalaženja u tadašnjim okolnostima (vidjeti epizode s Đilasom i Rankovićem, a i onu s Markom Ristićem u Parizu); s jedne strane lukavo držanje linije i neotkrivanje do kraja onoga što se misli prije nego što se vidi što glavni misle, a s druge shvaćanje da je Đilas možda imao pravo (samo da je malo kasnije zakukurikao) i da je Ranković možda bio surov i neobrazovan, ali da je zapravo uvijek bio lojalan Titu...

- prilično otvoren i iskren stav o narkotičkom učinku posjedovanja vlasti i moći, ali i o nepatvorenom uživanju u dinamičnosti i aktivizmu koje donosi njihovo prakticiranje

- epizoda o kupovini Geigerovog brojača i samofinanciranju UDB-e; to su ono zorni primjeri ponekad apsurdnog učenja u hodu jednog sustava koji je krenuo gotovo od ničega i koji se mora snalaziti i kome nikakva sredstva (pa ni šverc na stranom terenu) nisu bila zazorna; ono, čista poezija za svakoga tko se ikada morao pozabaviti operativnim djelovanjem u kontekstu koji slabo poznaje i sa stvarima o kojima ne zna dovoljno

- epizode s Neretve i Sutjeske; ovaj njegov elokventni i "sočni" prikaz ovih bitaka iz partizanske perspektive je jebeno inspirativan za to da čovjek kritički pokuša uspostaviti nekakvu objektivnu faktografiju tih događaja

- mini epizoda s Andrićem; zgodan uvid u ove prizemne i banalne ljudske postupke jednog od "najvećih" pisaca naših naroda i narodnosti za sve nas koje su na neki način obilježile njegove pisanije

- vječni kompleks crnogorsko-srpskih odnosa; što je to sadržaj crnogorstva, što je crnogorstvo u odnosu na srpstvo kroz njegovu vizuru...

Dakle, hrpetina tema od kojih svaka vuče i u dubinu i širinu interpretacije prošle stvarnosti ovih naših prostora. I sve to uz sugovornika kapitalca koji je koječemu izravno svjedočio, i koji i kad lakira stvari i laže ima što za otkriti radoznalom i kritičnom oku.