dida je napisao/la:
Dule, bojim se da mi volja za raspravu uz ovoliko objašnjavanje oko legitimiteta takve rasprave radikalno kopni...
No, recimo ovako:
- u ovim Jovinom intervjuima više su mi nego zanimljivi odrazi kolebanja i dijaloga koji on ispod naizgled samouvjerene površine vodi sam sa sobom; izvana apodiktički stavovi - nije bilo torture!, a onda morali smo, svatko drugi bi isto tako postupio, bojali smo ih se, to su bili naši drugovi, to je mrlja na našoj revoluciji... Čitava hrpa nijansi koja svjedoči o njegovom unutrašnjem previranju; s jedne strane potreba da se opravda i ne odustane od vlastite uloge u prošlosti, a s druge strane ono što ga kopka i što ne želi eksplicitno priznati i time revidirati svoje vrijednosne sudove o tome razdoblju - objektivna surovost postupaka s kojima su tretirani politički protivnici, ambivalentni osjećaji spram vlastitih suboraca s kojima je ratovao, nekakva svijest o tome da su oni možda ipak "hrabriji", "bolji" i pravovjerniji dio revolucionarnih snaga. Uz to ide i ona potmula tragika promijenjene vlastite uloge koja se da naslutiti - hrabri partizanski borac koji se bori za nacionalno oslobođenje i usput diže revoluciju koja želi stvoriti pravedniji svijet postaje vlast, netko tko ima moć i tko čuva novi poredak (koji nikako ne može biti na razini mladalačkih ideala) obračunavajući se nemilosrdno sa starim neprijateljima, ali i s bivšim suborcima.
- zanimljiv prikaz tehnologije funkcioniranja vlasti i vlastitog lukavog snalaženja u tadašnjim okolnostima (vidjeti epizode s Đilasom i Rankovićem, a i onu s Markom Ristićem u Parizu); s jedne strane lukavo držanje linije i neotkrivanje do kraja onoga što se misli prije nego što se vidi što glavni misle, a s druge shvaćanje da je Đilas možda imao pravo (samo da je malo kasnije zakukurikao) i da je Ranković možda bio surov i neobrazovan, ali da je zapravo uvijek bio lojalan Titu...
- prilično otvoren i iskren stav o narkotičkom učinku posjedovanja vlasti i moći, ali i o nepatvorenom uživanju u dinamičnosti i aktivizmu koje donosi njihovo prakticiranje
- epizoda o kupovini Geigerovog brojača i samofinanciranju UDB-e; to su ono zorni primjeri ponekad apsurdnog učenja u hodu jednog sustava koji je krenuo gotovo od ničega i koji se mora snalaziti i kome nikakva sredstva (pa ni šverc na stranom terenu) nisu bila zazorna; ono, čista poezija za svakoga tko se ikada morao pozabaviti operativnim djelovanjem u kontekstu koji slabo poznaje i sa stvarima o kojima ne zna dovoljno
- epizode s Neretve i Sutjeske; ovaj njegov elokventni i "sočni" prikaz ovih bitaka iz partizanske perspektive je jebeno inspirativan za to da čovjek kritički pokuša uspostaviti nekakvu objektivnu faktografiju tih događaja
- mini epizoda s Andrićem; zgodan uvid u ove prizemne i banalne ljudske postupke jednog od "najvećih" pisaca naših naroda i narodnosti za sve nas koje su na neki način obilježile njegove pisanije
- vječni kompleks crnogorsko-srpskih odnosa; što je to sadržaj crnogorstva, što je crnogorstvo u odnosu na srpstvo kroz njegovu vizuru...
Dakle, hrpetina tema od kojih svaka vuče i u dubinu i širinu interpretacije prošle stvarnosti ovih naših prostora. I sve to uz sugovornika kapitalca koji je koječemu izravno svjedočio, i koji i kad lakira stvari i laže ima što za otkriti radoznalom i kritičnom oku.
Vidi cijeli citat
Dida, razumem sta hoces da kazes, ali razumi i ti moju poziciju: jadan li sam ako cu o npr. Andricevoj biografiji, srpstvu i crnogorstvu, Neretvi i Sutjesci, opijatu vlasti itd. da ucim metodom destilisanja istine iz autobiografije vise puta dokazanog lazova. Zaista se trudim da se stavim u tvoju poziciju, pretpostavljam da kod vas ovakve knjige predstavljaju izuzetak a ne pravilo, tj. niste zatrpani istoriografskom i memoarskom literaturom ovoga tipa, ali kod nas na zalost nije takav slucaj. Kada se recena knjiga pojavila (btw, juce saznajem da je u Crnoj Gori bestseller, rasprodana do poslednjeg primerka), mene nista nije navelo da je procitam, znajuci ko je autor - to su sve vec vise puta prezvakano...pa, molim te, ko ce normalan da cita memoare, npr. Dobrice Cosica? Sta se novo i korisno iz tih tlapnji moze saznati? Ljudi su, prosto i jednostavno, za ropotarnicu. Moja je sreca sto sam relativno rano sklopio sliku o datom periodu na osnovu konsultovanja (ideoloski i starosno gledano) veoma razlicitih izvora, tako da samoopravdavajuce pricice druga Kapicica i slicnih u meni ne bude nista konstruktivno, naprotiv.
NYC, jedan detalj, ne bih se slozio da je on lud (u dijagnostickom smislu, sa druge strane pitanje je koliko normalan moze biti iko ko na dusi nosi toliko zivota) vec ce pre biti da se radi o terminalnoj fazi jedne gargantuanske sujete.