Pa, ne znam šta bih ti mogao reći, a da već ne znaš, Valderama. Koštunica i Čavoški su su se pojavili na opozicionoj sceni Srbije sa onim fenomenalnim tekstom, "Stranački pluralizam ili monizam u Jugoslaviji 1945-48" (možda sam omašio za godine) koji je objavio slovenački časopis Tribuna (akcenat na časopis, pošto niko nije imao jaja da to objavi kao knjigu!!!) mislim 1987. ili 1988. Tek kasnije je to izašlo kao knjiga. Elem, u to vreme su obojica bili saradnici "Centra za filozofiju i društvena istraživanja" u okviru "Instituta Društvenih Nauka" (u ulici Narodnog Fronta - ulaz odmah do bioskopa Odeon). Btw, tamo ih je vladajući komunistički režim iz druge polovine 1970ih kolektivno spakovao, u scenariju koji je više odgovarao teatru apsurda. Jer, krajem 1970ih je nekoliko veoma uglednih zapadnih političara (i to svi levičari - npr. Enrico Berlinguer, šef Italijanske KP, ili Santiago Carillo, šef Španskih komunista...) poslalo pisma na adresu CK KPJ u kojima su tražili da SKJ izadje pred javnost sa objašnjenjem šta se na kraju dogodilo sa svim tim profesorima koji su 1974. bili izbačeni sa Filozofskog fakulteta (Mićun, Ljuba Tadić, Sveta Stojanović, Zaga Golubović, Mihailo Marković, Branko Bošnjak, Nebojša Popov). Nakon toga, Titu i ekipi nije bilo baš svejedno, pa su izmislili taj nekakav Centar za Filozofiju i društvena istraživanja. Tamo su strpali sve te "izrode" sa FF, plus još i Koštunicu i Čavoškog koji su bili izbačeni sa Pravnoig fakulteta (nakon čuvenog slučaja prof. Mihaila Djurića).
U tom "Centru za..." oni su dobijali platu i mogli su da pišu kojekakve radove - ali, dve stvari im nisu bile dozvoljene: 1) da rade sa studentima i 2) da objavljuju knjige!!! Sjajno rešenje (ako si član SKJ, naravno!)! Ono, držiš (i kontrolišeš) ih sve pod okom, a zvanično su slobodni da se bave "naučnim radom"! Vrhunski odradjena šema!
E, sad, u vreme kada je počelo "gibanje" na sprskoj političkoj sceni (otprilike, 1989.), ja sam bio u ubedjenju da je čitava ta ekipa, okupljena oko Instituta, bila sastavljena od liberalnih demokrata kojima je svaki nacionalizam bio stran (za to je, prema mom tadašnjem kapiranju, bio zadužen Vuk Drašković kojem su se, inače, svi u Institutu podsmevali) . Kad, gle! Nekih godinu dana kasnije počinju raskoli i prepucavanja i to baš po nacionalnoj liniji... Koštunica i Kosta (Čavoški) se odjedanput deklarišu kao nekakvi branioci Srpstva; to isto, ali iz potpuno drugog ugla (SPS) je uradio i Mihailo Marković (što je za mene bio najveći šok, jer sam njega godinama doživljavao kao nekakvog demokratski naklonjenog socijalistu... kad, čovek ispade SLOBA na kvadrat!) . Unutar samog DS su tada ostala samo dva čoveka koji su mogli da vode tu stranku kroz iskušenja koja su tek sledila: Mićun i Djiki, koji se odjedanput pojavio kao "siva eminencija", direkt uvezena iz Nemačke!
Ja se dobro sećam koliko je Mićun bio u depri nakon što ga je Djiki elegantno preševao...Štaviše, neposredno nakon toga je boravio u New Yorku, odn. kod mene (ako ne veruješ, slobodno ga pitaj! A možeš i Nataliju). Ali, hebga, to je politika. Iako sam prijatelj sa Mićunom, mislim da je Djiki za ono kratko vreme uradio mnogo više za DS, tako da i dan danas Boris & Co. ubiraju plodove te njegove harizme i vrhunski odradjenih političkih manevara.
U jednoj stvari, pak, mislim da su i Mićun i Djiki bili podjednako bitni za DS i njen kasniji uspeh, a to je nabavljanje love! I jedan i drugi su bili pravi profesionalci u tome da obrade naše imućnije gastarbajtere i da ih ubede da je jedini izlaz za Srbiju Demokratska Stranka! Ne bih o imenima (
!), ali samo odavde znam za barem 10-ak imena ljudi koji su Mićunu lično dali veeeeeeelike pare, samo da "se sruši Sloba"!
Na kraju - obećanje ispunjeno! Barem to jedno...