NYC je napisao/la:
Deki, podsetio si me sa tim pitanjem (o radiju i "malim ljudima") na jednu pesmu (poezija, ne muzika) genijalnog i nikad prežaljenog Mike Antića. Zove se, "Joca", a prvi put je objavljena u Mikinoj zbirci pesama, "Garavi sokak". Čitrava ta knjiga je zapravo posvećena Ciganima koje je Mika mnogo voleo i POŠTOVAO.
DakleM:
JOCA
-Jesi l čuo da će sutra padati dinari s neba?
-Nisam
-A jel veruješ da ima tica što donosi kolače?
-Ne verujem
-Jesi l čuo da ima negde gde je stalno leto?
-Nisam
-A je l veruješ da u radiju žive mali ljudi?
-Ne verujem.
-Marš odavde iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš.
Da te pokrljam na pola - ko lebac.
Eto!
Jednom sam ovde već opisao koju sam sreću imao da, pre mnogo godina, igram u predstavi "Garavi sokak", u beogradskom Teatru poezije (baš sam pre mesec dana, prilikom selidbe, pronašao par fotki iz tog vremena). Bio sam klinac i za mene je to bio neverovatan doživljaj - da sam na istoj sceni sa genijalcima kao što su Burduš i Ljuba Moljac (igrala je još i Mira Nikolić). Ovu pesmu (Joca) je režiser (Uroš Glovacki, koliko se sećam) preinačio u dijalog izmedju Burduša i mene!!! Burduš me pita, a ja odgovaram, "ne znam, ne verujem, nisam..."!
Na premijeri je, naravno, bio i Mika Antić, a tekst koji sam ovde prekucao je iz knjige, Garavi sokak, koju mi je Mika svojeručno posvetio. Priceless.
Već sam te jednom pitao, ali redovito me inspiriraš. Postoji li čovjek ili događaj o kojem nemaš anegdotu?