Malo ličnih podsećanja na Kustu...
Bio je u Njujorku, sa sve porodicom (Maja, Stribor i Dunja) dve godine, tokom kojih je bio vanredni predavač na Columbia U. Dosta smo se tada družili - bio je simpa i pirlično otkačen, ali na nekakav duhovit i prihvatljiv način. To je bio početak raspada Juge i meni je bilo paradoksalno da je on podržavao Miloševića dok smo se mi - nekoliko rodjenih Beogradjana i Srba - zgražavali nad diktatorom i celokupnom mu porodicom.
Sećam se njegovog "briljantnog" odgovora na pitanje, pa dobro, šta je rešenje za Jugu? "Ćet'r' mlada of'cira! Ćet'r' mlada of'cira, bolan!" U fazonu, vojni puč, ali ne da ga predvode ovi matori, Titovi, djenerali i admirali, nego neki novi, mladji (i valjda, krvožedniji) poručnici i kapetani. Nikad nisam uspeo da saznam od njega, zašto baš "ćet'ri" a ne dva ili pet?!
No, sve u svemu, bili su to zanimljivi dani, tj. večeri, diskusijama nikad kraja, uvek veselo društvo kod nekoga u gajbi (bio nas je tada baš solidan broj Beogradjana u "bohemskom" East Villageu i baš je bilo super zanimljivo vreme).
Nakon njegovog povratka u Evropu, videli smo se još samo jednom - neposredno nakon što mu je otac umro, Kusta je došao u Njucu i tada je bio prilično deprimiran, tužan... obučen u crno. Stekao sam utisak da mu je bilo posebno teško što oca nije mogao da sahrani u Sarajevu, već je to učinio u Herceg Novom gde mu je otac i živeo poslednjih nekoliko godina. Baš mi ga je tada bilo žao.
Naš poslednji razgovor je bio preko long-distance telefona i to nakon što su Srbi zatvorili obruč oko Sarajeva i krenuli da besomučno bombarduju grad po principu, ma zvekni granatu, pa dje padne! Ja sam ga zvao - tada je živeo u Parizu. Da vas ne davim kojekakvim detaljima (koje nikada neću zaboraviti), tek, suština našeg razgovora je bila ova:
Ja: Alo, bre, vidiš li šta ti se dešava sa rodnim gradom, crni Kusto?
On: Ako! Ako! To su i zaslužili, JAJARE!
Ja: Ma, KO bre? O kakvim jajarama pričaš?
On: Pa oni - svi oni na čelu sa Alijom... SDA i ta ekipa. Znali su šta ih čeka, ali oni jok - čačkaj mečku!
Ja: Čekaj, bre, pusti Aliju i SDA, ne vidiš li da narod nevin strada?
On: Tako im i treba!
WTF???????????????
Pozdravismo se na kraju tog razgovora i od onda se nikada više nismo ni čuli ni videli. Priznajem, još dugo sam posle toga u grlu nosio nekakvu gorku knedlu.
Čudan je on spoj teške iracionalnosti i (u mnogo manioj meri) genijalnosti. Ne možeš mu osporiti talenat, ali isto tako, u svakom njegovom filmu možeš da nadješ nekoliko očitih plagijata (npr. nikada mi neće biti jasno kako je uopšte imao "damu" da onako bezočno pokrade Tarkovskog i pagansku scenu u kojoj se niz reku puštaju upaljene vatre. Uporedite "Andrej Rubljov" i "Dom za vešanje"... neverovatno! Itd... itd...). Takodje, iz njegovog "imena i dela" izbija i spoj neverovatne balkanske bahatosti ("neo primitivizma") i ipak jednog osobenog, zanimljivog, estetskog poimanja sveta. Čudno, zar ne? I dok kapiram njegovu odbojnost prema ekstremizmu SDA u Bosni, ostaje mi misterija kako i zašto se priklonio ništa manje ekstremnoj ideologiji i politici jednog SM... samo pod drugom zastavom?!? Mislim, ekstremizam je - ekstremizam. Ne može jedan biti bolji (niti gori) samo zato što se zaklanja iza drugih boja.
Možda bi najveći kompliment koji bih mogao da iznesem na njegov račun bio ako kažem da vam u druženju sa njim nikada, apsolutno nikada, neće biti dosadno! Iza ovoga stojim.