NYC je napisao/la:
Mislim da se to uklapa u priču o Starčeviću, Draženu P. (popljuvaće me mnogi, ali moram...) i ostalim
polutanima koji su postali "veći katolici od Pape". Morali su ceo život da dokazuju svoju nacionalnost. Zbog toga mi ih je u stvari žao. Da se razumemo, naravno da je se Dražen osećao Hrvatom. U Hrvatskoj je rodjen, tu je odrastao, za Hrvatsku je, uostalom i igrao. Ali, za razliku od Robija ili Ive Pogorelića, koji su takodje iz te serije (majka Srpkinja otac Hrvat, ili obratno), on je morao svima da nabija na nos svoj patriotizam. Ma, nema problema, brate. Niko te ni ne proziva. Čemu busanje u grudi???
A šta ti radiš budan, bolan? Pišeš magistarski, HA???
Vidi cijeli citat
Pa mislim da ima nešto u tome što ti pišeš, ali baš Dražen nije reprezentativan primjer. On je bio toliko nacionalno nastrojen jer je igrao u tim ratnim godinama, pa su tih godina svi bili malo više solidarizirani sa svojom državom.
Dobar je primjer ako se sjećaš kad su igrali vaši i naši mladi nogmet prije par godina kako se u vašim redovima najviše žestio onaj sa šiptarskim prezimenom (ne znam mu ime), a kod nas Eduardo Brazilac... to mi je baš ostalo urezano da su se njih dvojica imali potrebu "dokazati".
Na dobrom si tragu. Pišem, brišem, šaram, ali listove ne param.
P.S. Ti si teoretski sa Starčevićem mogao ići u istu školu, tu ste negdje po godištu?
[uredio provokator - 27. siječnja 2011. u 03:23]