Odličan glumac niškog Narodnog pozorišta sa još boljom kolumnom...Na lep način objasnio princip funkcionisanja u gotovo svim sferama zivota u dragoj nam Srbiji.
18:54, 15.01.2012.
S` nas ili s` Mišu
Autor
Glumac Narodnog pozorišta u Nišu.
Umetnički direktor Akademskog pozorišta SKC Niš.
Tada sam bio klinac. Baš klinac. Možda mi je zato to
tamno i hladno jutro bilo još mračnije i ledenije. Vrtić, neke na brzinu
očešljane žene, jedna kadica u koju moraš da potopiš ruke da bi bio
zdrav, brzi koraci majke koja odlazi i prazna igraonica.
Muk. Sablasno mirne i poređene igračke. Pucketanje radijatora. Ne pomeram se.
Muk. Između dva ormarića komešanje dvojice zguranih.
''Ks, ks... Je l' si s' nas ili s' Mišu?''
Muk.
''Pa s' vas.''
Tako
sam bez zrna baruta predao autonomiju svoje ličnosti nekoj zguranoj
sačekuši. Na svu sreću, ispostavilo se da je taj Miša stvarno bio
mamlaz, ali sam vremenom počeo da osećam svu nesreću modela Sa mnom ili
protiv mene. Trebalo mi je puno vremena i borbe da, tako lako predatu
sopstvenost, u ožiljcima poniženja, u ćutanjima i tuđim glupostima, u
beskrajnom krugu paranoje i uvreda, vratim pod okrilje svog razuma i
sudbine. Svoje odluke i pameti. Verovao sam da ću tu slobodu, na putu
umetnosti kojim sam krenuo, lako braniti, jer šta je umetnost ako ne
upravo sloboda duha, misli i igre. Sloboda da pred ma kojim ormarićem u
životu odbranim svoje mentalno zdravlje. Gde se više i bolje može
braniti pravo slobodnog stava, slobodnog sna i zdravog razuma, ako ne u
umetnosti. Kažem, verovao sam.
Pošast neostvarenih likova sa
partijskim knjižicama kojima je dato da vladaju, duboko je zašla u sve
pore ove nesrećne i napaćene zemlje, pa tako i u umetnost. Čast onima
koji su se ostvarili, dokazali, pa još imaju i šta mudro da posavetuju,
učine, te se latiše i politike. Samo, takvih je malo. Čak premalo.
Uglavnom su u partijskom gnezdu našli zaštitu oni neostvareni, najeđeni i
ogorčeni. I što se više kompleksa, jeda i jada nataložilo u tim
ljudima, to su bučniji, bahatiji, ''revolucionarniji'' i ambiciozniji.
Ovo poslednje je logična posledica potrebe da se naplate sa onima koji
su im ''oteli'' karijere, bleštave reflektore slave i obožavanje. Zato
je put ka rukovodećem vrhu jedino svetlo u tunelu koji su sami sebi
iskopali. I šta se desi kada se to svetlašce pretvori u suncem okupanu
dolinu? Kada neko takav dobije vlast i svu moć nejasnih zakona,
poljuljanih vrednosti i uplašenih ljudi sa njom.
Histerični
karijerista, kako doživljavam tu vrstu hibrida od ljudi, prvo pošalje
poruku mira, oprosta i blagosti. Naravno da je to laki peting diktature u
povoju, čime se kupuje vreme za prvo pozicioniranje. Zatim sledi
pljuvanje, poništavanje i umereno (ili brutalno) uklanjanje tragova svih
prethodnih vladavina. Pogotovo onih valjanih. Ti tragovi se izbeljuju
varikinom do potpunog zaborava. Zatim sledi egzekucija u koncentričnim
krugovima. Od najbližih ka najdaljim saradnicima. Naravno da se
staljinistički proverenom šemom, obeleženi prvo prikazuju kao
nesposobni, zlonamerni neradnici, nedorasli velikim idejama i zaokretima
koje je pred njih postavila nova vlast i novo vreme. Svako osporavanje
procesa se pripisuje kumovskim, rodbinskim ili političkim klanovima,
koji bi da stanu na put novonastalom prosperitetu. Te prve egzekucije,
osim uklanjanja nepotrebnih, stvaraju još jedan jak i neophodan kolorit
svakog apsolutizma. Strah, poltronstvo i paranoju. Tada na scenu, u
punom zamahu stupaju akti, statuti, zakoni, podzakoni, aneksi, paragrafi
i zapisnici raznih odbora i pododbora. Tim kilogramima papira i
mastila, zahteva, molbi i uverenja, se u stvari prava umetnost,
kreativnost i nadahnuće, prevodi u puku statistiku za medijsko
opsenarenje na temu veličanstvenog uspeha. Jedino šta narušava senku te
slike je gomila tužbi i set disciplinskih postupaka, ali se ta senka
partijskom lojalnošću drži podalje od očiju javnosti. I? Ništa.U
atmosferi gde svako od svakog zazire, gde se malim uslugama plaća
lojalnost, a velikim bespogovorna odanost, gde slatkorečivost nadjačava
razum i pravdu, u takvoj atmosferi više umetnosti nema. A ne može je ni
biti. U stvari, nigde i ničeg ne moženi biti, sem medijske priče
koju poodavno niko ne uzima za ozbiljno. Vrednost se uklanja jer je
opasna, marginalnost se veliča jer se njome lako upravlja, a
uspostavljeni strah održava sveopšti mir. Svaka pobuna umire u ljudima
još neizgovorena.
Muk.
''Je l' si s' nas, ili s' Mišu?“
„Pa... S' vas.''
E
tako i zato odumire ova mala, napaćena, od hohštaplera očerupana
zemlja. E tako i zato sa njom odumire i bastion mentalnog zdravlja svake
nacije – kultura. Umetnost. Prevedena na jezik buvljih pijaca i pravdu
zaboravljenih predgrađa, prozvana od tržišne ekonomije a upoređena sa
estradom, a sve to u koloritu stranačkih flajera, svela se na modele
dođem ti - dođeš mi, jel si s' nas ili s' Mišu i ja tebi vojvodo, a ti
meni serdare.
I voleo bih da verujem u reanimaciju, da sa osmehom
predviđam bolje sutra, ali i pored ozbiljnog traganja po dubinama
sopstve vere, entuzijazma i optimizma, bojim se da nisam našao dovoljno
argumenata za iole ubedljiviji ton. Privredu nam vode pravnici, o pravdi
brinu partije, oficiri peku kifle po pekarama ili šrafe nameštaj po
kućama, a kultura je dopala u ruke onima koji nisu uspeli da otkinu neko
bolje parče odstreljene partijske lovine. Onima koji bi da od ružnog
pačeta izrastu u labuda osvetnika i naplate sve i sada.
„Je l' si s' nas, ili s' Mišu“?
Muk.
Na
žalost, život se izgleda sastoji od zguranih sačekuša koje bi da navuku
jaram njihovoumlja. Jedino se razlikuju ormarići. Bili su mali i
drveni, pa su bili limeni, vojni, a sada su veliki i oblepljeni
stranačkim plakatima za jednokratnu upotrebu. A šta sa nama koji nismo
pristali da budemo s' nji?
A i s' Mišu?
Pa ostaje nam jedino da budemo sa sebe.
Car je go!
No pasaran!