Prelević: Činjenica da prvostepena presuda nije ukinuta, nego je preinačena na ovaj način, ukazuje mi na to da je i prvostepeni i drugostepeni sud odluku doneo pod nekom vrstom pritiska: najviše javnosti i političkog faktora; Ivošević: Ukoliko je bilo grešaka, trebalo je da budu ispravljene ukidanjem prvostepene presude i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje. A takva odluka u drugom stepenu nije doneta
Dileme nema – 17. septembra 2009. godine u centru Beograda dogodilo se nezapamćeno nasilje. Francuskog državljanina Brisa Tatona pretukla je grupa navijača, a od povreda, zadobijenih tom prilikom, Francuz je preminuo 12 dana kasnije. Posle nešto više od godinu dana, navijačima koji su učestvovali u nasilju prestonički Viši sud izrekao je najviše kazne propisane zakonom. Posle razmatranja i većanja, Apelacioni sud u Beogradu preinačio je prvostepenu presudu i prvostepene kazne, gotovo svim okrivljenima, umanjio za pola.
Da li praksa ovako drastičnog umanjenja kazni postoji u Srbiji, koja je od presuda adekvatnija i da li su one donošene pod pritiskom, za „Politiku“ polemišu Zoran Ivošević, nekadašnji sudija Vrhovnog suda Srbije, i advokat Božo Prelević.
Politika: Da li je u sudskoj praksi uobičajeno da kazne, posle razmatranja žalbi, kao u konkretnom slučaju budu prepolovljene?
Prelević: Nije uobičajeno zato što prvostepeni sudovi znaju kakva je sudska praksa, a u okviru nje i kolike su kazne za određena dela. Problem ovog predmeta je u pravnoj tehnici. Sudu je poznato da je određena grupa ljudi došla na Obilićev venac, da je planirala nekoga ko nosi „druge boja“ da pretuče, da se popela na plato... Ali, da li su oni došli da ubiju? Mislim da ovde nema direktnog umišljaja, kao što je to sud zaključio, i da je najviše što može da im se stavi na teret eventualni umišljaj. A, i to je pitanje. Smatram da se ovde ne radi o krivičnom delu ubistva, nego nasilničkog ponašanja sa smrtnim ishodom. Sud nije individualizovao ko je tukao, a ko ubio Tatona. Imate zagonetku za prvostepeni sud koji, ipak, donosi brzu, efikasnu i drakonsku odluku. Utvrđuje da je svih 12 učesnika donelo odluku da ubije čoveka koga do tada nisu videli i da su to uradili sa umišljajem. Mislim da je presuda, u tom segmentu, apsolutno nemoguća. Drugostepeni sud je mogao da ukine presudu i kaže da se u konkretnom slučaju ne radi o direktnom, nego eventualnom umišljaju ili nasilničkom ponašanju. Onda bi u ponovljenom postupku, s nekom drugom kvalifikacijom, verovatno, došli do ovih prepolovljenih kazni. Drugostepeni sud je, u stvari, primerio kazne ne zadirući preterano u činjenični opis i u kvalifikaciju. Mislim da je doneo značajno pravedniju odluku.
Ivošević: Bris Taton je stradao usled krivičnog dela – teško ubistvo pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju, koje je učinjeno u saizvršilaštvu više lica objedinjenih zajedničkom kriminalnom odlukom. Za to krivično delo predviđena je kazna zatvora od najmanje deset ili od 30 do 40 godina. Ako je u toj kriminalnoj „družini“ bilo više lica, a samo troje ili četvoro je preduzelo radnju koja je dovela do fatalne posledice, svako od saizvršilaca kažnjava se za to delo. Suđenje učiniocima ovog krivičnog dela okončano je pravnosnažnom preinačujućom presudom drugostepenog suda. Tom presudom, kazne izrečene u prvostepenom postupku su prepolovljene, ali su činjenice i kvalifikacija dela ostali nepromenjeni. Zato o činjeničnom stanju i kvalifikaciji krivičnog dela ne može da se govori drugačije. A, pri takvom stanju stvari jedino se može zaključiti da reducirane kazne ne odgovaraju ni težini, ni kvalifikaciji dela. Razumeo bih redukciju kazni samo prema onom učiniocu krivičnog dela koji nije navršio 21 godinu.
Politika: Koju kaznu, prvostepenu ili drugostepenu, smatrate adekvatnijom?
Prelević: Apsolutno smatram da je drugostepena kazna adekvatnija i to iz nekoliko razloga. Sud, recimo, nije utvrdio ko je šta uradio, niti da li je svako od osuđenih bilo šta uradio. Nema video snimke, svedoka, postoji telo i navijačka grupa. Pitanje je na osnovu čega sud zaključuje da su svi pripadnici navijačke grupe odgovorni za ubistvo, da su svi okrivljeni hteli da ubiju Tatona i da su to uradili s direktnim umišljajem. Mislim da su i kazne koje su preinačene takođe velike, da su izrečene velikoj grupi lica.
Ivošević: Polazeći od toga da imamo pravosnažnu presudu koja je preinačujuća, a ne ukidajuća, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je kvalifikacija dela pravedna, da nije bilo povrede postupka, sve mi govori da je kazna odmerena u prvostepenom postupku adekvatnija. Preferiram prvostepenu presudu jer mislim da je drugostepena kazna zanemarila bezobzirnost izvršilaca ovog krivičnog dela.
Politika: Smatrate li da je bilo propusta u dokazivanju u postupku protiv okrivljenih?
Prelević: Mislim da je policija mogla bolje da uradi svoj posao u smislu da je trebalo da obezbedi više svedoka i da ih u svakom smislu zaštiti. Na taj način bi se, možda, iz grupe mogli izdvojiti pojedinci koji su to uradili. Ukoliko bi to moglo da se utvrdi, založio bih se da oni koji su rešili da bace nekoga s pet metara dobije kaznu veću nego što mu je dao drugostepeni sud. Moram da dodam i da je srpsko pravosuđe u problemu, da je reforma urađena tako kako jeste... Iz toga proizlazi da se, u konkretnom slučaju, radi o disciplinovanju suda i tužilaca koje je nezapamćeno. I na kraju – nije drugostepena odluka duplo niža od sudske prakse, nego je prvostepena presuda duplo viša od nje.
Ivošević: Ako su činjenično stanje i pravna kvalifikacija dela definitivni, sada se ne može govoriti o greškama u dokazivanju. Složio bih se, međutim, s Prelevićem, nezavisno od predmeta o kome govorimo, da je srpsko pravosuđe u stanju stresa kada su u pitanju sudije. Činjenica da Visoki savet sudstva može da ih razreši gotovo u svakom trenutku, pretvara sudije u poslušnike. A, poslušni sudija – nije dobar sudija.
Politika: Imate li utisak da su i prva i druga presuda donete pod nekim pritiskom?
Prelević: Činjenica da prvostepena presuda nije ukinuta, nego je preinačena na ovaj način, ukazuje mi na to da je i prvostepeni i drugostepeni sud odluku doneo pod nekom vrstom pritiska: najviše javnosti i političkog faktora. Mislim da je bilo pritisaka iz Ministarstva pravde. Na kraju krajeva, iz ovog ministarstva su neki javno obećali kako će da se „provedu“ okrivljeni, što smatram krajnje neprimerenim. To je bila poruka sudijama kakva treba da bude odluka.
Ivošević: Nije novost da postoje pritisci na sudove. Da li je ovde tih pritisaka bilo ili ne – ne znam. Ali, znate šta je meni neobično? Politički pritisak je, po pravilu, jednosmeran. Ne razumem politički pritisak da prvostepena presuda bude jako stroga, a drugostepena blaga. Ako je bilo političkog pritiska na prvostepeni sud, nije mi jasno da se on za relativno kratko vreme, koliko je prošlo od objavljivanja prvostepene do drugostepene presude, promeni u obrnutom smislu. Ko bi mogao da bude inicijator pritiska da se donese takva prvostepena, a ko drugostepena kazna?
Politika: Imate li utisak da je Apelacioni sud ispravljao greške Višeg suda?
Prelević: Drugostepeni sud je video da je prvostepena odluka neodrživa. Skoro da sam siguran da je bilo ljudi koji su smatrali da takvu odluku treba ukinuti. Apelacioni sud je pokušao, kroz jednu mudru odluku, da ispravi nepravdu i na neki način dovedu ovaj predmet u nivo sudske prakse. Ono što je nevolja za sve sudove to je što postoji Sud u Strazburu i verujem da će većina okrivljenih da mu se obrati. Ubeđen sam da će tamo dokazivati da nisu imali pravo na pošteno i fer suđenje. Mislim da je sve to uticalo da drugostepeni sud, ceneći dokaze kojima je raspolagao, ispravi prvostepenu presudu koliko je to mogao i donese jednu kompromisnu, svakako mudriju i pametniju odluku nego što je bila prvostepena.
Ivošević: Ukoliko je bilo grešaka, trebalo je da budu ispravljene ukidanjem prvostepene presude i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje. A takva odluka u drugom stepenu nije doneta.
Politika: Stefan Veličković, jedan od okrivljenih, priložio je sudu dokaz da ga je saobraćajac u vreme incidenta na Obilićevom vencu zaustavio i napisao kaznu. Ipak je osuđen na sedam godina. Kako to komentarišete?
Prelević: Prilikom pregleda telefona ovog okrivljenog utvrđeno je da on nije razgovarao sa okrivljenima neposredno pre izvršenja dela na način koji ukazuje na ubistvo. Doduše, postoji poruka koja bi indirektno mogla da dokazuje da on pripada konkretnoj navijačkoj grupi. Međutim, mislim da je kod Veličkovića činjenica da ga je policajac kaznio u vreme odigravanja incidenta i da ne postoje nesporni dokazi da je bio na licu mesta baš u vreme ubistva. Ne možete da donesete presudu ukoliko ne znate tačno ko je šta uradio. Čini mi se da su toj konfuziji doprineli i okrivljeni, pa možda i poneki advokat i da je sud ovde bio na ozbiljnoj muci. Ne sviđa mi se klima u kojoj sudovi rade. Čini se da se dokazuju ili brane od javnosti i Ministarstva, a morali bi biti iznad njih. Teško je ovde biti nezavisan, kada stalno u sudu nekog izbacuju ili hapse. Previše njih priželjkuje sud partije s nalepnicom „nezavisan“.
Ivošević: Incident u kojem je Taton zadobio povrede od kojih je kasnije preminuo nije trajao jedan minut, nego mnogo duže. I, Veličković nije išao pešice, nego kolima, što ostavlja mogućnost da je stigao na mesto događaja u to neko određeno vreme. Pitanje je da li kazna pisana apsolutno u vreme incidenta na Obilićevom vencu ili 10-15 minuta pre toga.
[uredio Shaban - 07. veljače 2012. u 09:31]