Hvala

Moguce da sam pomislio da je nazvan tako po liku iz crtanog, ali sad sam se setio da se kod vas on zove drugacije

Dokumentarni film „Tuđman i Milošević - dogovoreni rat?" Radio-televizije Srbije, koji je preksinoć prikazan na Zagreb Doxu, ima pretenciozan naslov, a ne daje nikakve odgovore. I dok autorica filma Slađana Zarić tvrdi da naslovom nisu željeli prejudicirati zaključak, film ipak ima tendenciju izjednačavanja Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, i to kako se danas pokušava gledati na raspad Jugoslavije u Srbiji, kroz izjednačavanje krivnje za građanski rat.

Tako film počinje narativom kako je rat na području bivše SFRJ počeo u Sloveniji, zatim se nastavio u Hrvatskoj, a zaključak je da su Hrvati Bljeskom i Olujom protjerali Srbe iz Hrvatske. U uvodnoj špici bivši šef države Stjepan Mesić kao jedan od glavnih likova filma potvrđuje postavljenu tezu iz naslova te govori kako su se Tuđman i Milošević cijelo vrijeme rata telefonski čuli, da ni jedan od njih nikad nije rekao loše o drugome, a na njega se nadovezuje Dobrica Ćosić koji potvrđuje da su se Tuđman i Milošević zvali telefonski. Mesić svoju tvrdnju kasnije osnažuje pričom kako je 2000. godine, kad je došao na Pantovčak, ondje zatekao telefon koji je od 1991. služio Tuđmanu za razgovore s Miloševićem, i njemu je to jedan od dokaza da su se njih dvojica dobro razumjeli. Pa valjda i dogovarali rat. A autorica to potkrepljuje brojkom od 48 susreta Tuđmana i Miloševića i dodatnim susretima njihovih izaslanika.

U filmu se redaju još Josip Manolić, Aleksa Buha koji je za Radovana Karadžića bio ministar vanjskih poslova Republike Srpske, Milan Kučan, Slaven Letica, Kiro Gligorov, srbijanski povjesničar Predrag Marković, Žarko Puhovski, Muhamed Filipović, Dušan Bilandžić, Smilja Avramov, tu su snimke Hrvoja Šarinića iz Haaga u postupku protiv Miloševića, govore još nekompetentni Ivo Goldstein, Dimitrij Rupel, Mile Novaković, Ljuba Stojadinović, Stjepan Kljujić, Miloševićeva desna ruka Momir Bulatović...

Autorica s nasilnim nemirima u Jugoslaviji počinje nogometnom utakmicom između Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 13. svibnja 1990., Kučan podsjeća da je James Baker, kojeg je u Beogradu primio Budimir Lončar, prijetio da se Jugoslavija mora sačuvati pod svaku cijenu, Jović ponavlja staru srpsku tezu o Njemačkoj koja je rasturila Jugoslaviju... Teza o dogovorenom ratu oslanja se na famozni susret Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 26. ožujka 1991., odakle se izvlači i zaključak o dogovorenoj podjeli BiH, iako do danas ni za jedan od tih zaključaka nije pronađen materijalni dokaz, a svi kasniji događaji navodne dogovore uopće ne potvrđuju. A dojam je da se razgovori i kontakti namjerno proglašavaju dogovorima!

U filmu se samo govori o granatiranju Vukovara, ali ne i o masovnim zlodjelima, nema ni riječi o genocidu u Srebrenici, a kao najveći zločin prikazan je odlazak Srba iz Hrvatske nakon Oluje. Bilandžić je siguran da bi i Tuđman danas bio u Haagu, a Mesić sve nedaće izvlači iz Tuđmanova zalaganja za širenjem hrvatskih granica iako srpska strana u filmu kaže da je Tuđman inzistirao na avnojevskim granicama. Mesić je zapravo film iskoristio za još jedan jeftin politički obračun s mrtvim Tuđmanom.

Kakav zbrkani članak od nekoga kome je netko ili prepričao film ili ga je napola prespavao.

U verziji koja je prikazana u Zagrebu uopće se ne pojavljuje Dobrica Ćosić kao sugovornik, a nešto se ne sjećam ni da sam vidio Predraga Markovića. Navodni Letičin komentar filma autori su također pošteno stavili i u sam film... U filmu se itekako spominje Ovčara i streljanje ranjenika iz bonice, Srebrenica se ne elaborira posebno jer se ne tiče osnovne teme filma, tim više što je Slađana Zarić već snimila jedan sasvim solidan dokumentarac na tu temu ("Srebrenička polja smrti")... i tako dalje, i tako dalje, bla bla bla...

Film ima popriličnih slabosti u interpretaciji događaja i smještanju u pravi kontekst izjava sugovornika zbog kojih sam se poprilično uzjebo tokom projekcije, komentirajujćih usput (nisam skužio da autorica i režiser sjede točno red ispred mene ), ali daleko je od nekakve zlonamjerne "propagande" i sličnog. Ima par materijalnih greški/lapsusa od kojih mi je najviše zaparalo uho nazivanje Slobodana Praljka "generalom Slobodanom Prljkom". No, relativno je to dinamično i "filmično" djelo koje vrijedi pogledati. Posebno zbog jednog zgodnog detalja s proslave Dana mladosti 1987. Zvučalo je ko crnohumorna sinhronizacija a la Pervan, Bijele udovice... kad ono, gle povijesne koincidencije, zapravo zlosutni original. Tko se usudi pogledati film skužit će svu epohalnost tog detalja.