Đorđe, stvari ne funkcioniraju samo tako niti na jednom nivou – niti pravnom, a niti na onom praktičnom...

1. Uspostavljanje međunarodnopravnog subjektiviteta i njegova kodifikacija u međunarodno pravo je proces. Mišljenja Badinterove komisije (djelovala je od kolovoza 1991.), odnosno Arbitražne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji, bila su temelj za priznanje novonastalih država (Hrvatske, Slovenije, Makedonije, BIH...). Većina država EU priznala je Hrvatsku i Sloveniju 15. siječnja 1992., a zajedno s BIH primljene su u UN u svibnju iste godine. Kao datum sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju, odnosno od kada se računaju kao samostalne države, navodi se 8. 10. 1991., za Makedoniju 17. 11. itd. Unutar toga roka (listopad/studeni 1991.-svibanj 1992.) bi se moglo smjestiti i odvijanje procesa međunarodne subjektivizacije Hrvatske i Slovenije, odnosno ustanovljavanja njihovog međunarodnopravnog subjektiviteta.

Dakle, najkasnije od svibnja 1992., da ga je to uopće zanimalo, MOK je trebao voditi računa o novim međunarodnopravnim realnostima. Međutim, MOK je sigurno bio svjestan tih realnosti još i prije jer je Hrvatski olimpijski odbor primljen privremeno u MOK još 17. siječnja 1992. (2 dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije), tako da su hrvatski sportaši mogli nastupiti na zimskoj olimpijadi u Albertvilleu i poslije na ljetnoj u Barceloni

2. Međutim, MOK svoju odluku o srpskom nasljeđivanju konitnuiteta sa SFRJ očito nije donio s obzirom na mišljenja Badinterove komisije, odnosno s obzirom na ekspertnu pravnu arbitražu koja će određenim političkim činovima (međunarodnim priznanjem, primanjem u UN, rezolucijama UN-a, Sporazumom o sukcesiji...) postati međunarodnopravnom činjenicom. Razlozi su vjerojatno bili mnogo banalniji.

Osim toga, činjenica je li MOK svoju odluku o prenošenju olimpijskog nasljeđa SFRJ Srbiji donio prije ili poslije nego što je utvrđeno da SRJ nije nikakav ekskluzivni nasljednik prava SFRJ, je irelevantna. Da MOK zanima međunarodno pravo i da se njime uopće rukovodio u svojoj odluci, mogao je tu svoju odluku, ako ju je uopće donio prije nego što je raspad SFRJ postao pravnom činjenicom, jednostavno uskladiti s međunarodnopravnim fakticitetom. To nema nikakve veze s pravnim načelom zabrane retroaktivnosti.