


Tokom 78 dana, NATO je vršio vazdušne napada iz više baza, uz logistiku od preko 1200 letjelica (bombarderi, lovci, bespilotne letjelice, helikopteri...). Iako su zvanične mete bili isljučivo vojni ciljevi, pored njih uništen je veliki broj civilnih zgrada i institucija
- Beograd: Zgrada generalštaba, zgrada Ministarstva odbrane, Radio Televizija Srbije, Avalski toranj, aerodrom Batajnica, Rakovica (brdo Straževica)
-Pančevo: fabrika Petrohemija, uz teške ekološke posljedice.
-Užice: zgrada Pošte, aerodrom Ponikve, fabrika Prvi Partizan
-Novi Sad: Petrovaradinski most, Žeželjev most, Most Slobode, rafinerija nafte (sa ogromnim ekološkim posljedicama)
-Čačak: kompletni pogoni fabrike "Sloboda".
-Valjevo: kompletni pogodni fabrike "Krušik"
-Kragujevac: pogodni "Zastave"
-Trstenik: pogoni "Prve petoletke"
-Grdelička klisura: civilni voz na liniji Beograd-Solun
etc...etc...
NATO je u bombardovanjima koristio projektile sa osiromašenim uranijumom i kasetne bombe, zabranjene Ženevskim kovnencijama. Nakon bombardovanja u periodu od 15 godina u Srbiji je zabilježen porast malignih oboljenja od 110% i smrtnost kao posljedica istih u još većim procentima.
Konačan broj žrtava nikad nije preciziran, ali uglavnom se licitira brojkama od oko 1.000 vojnika i 2.000 civila u vrijeme samog bombardovanja. Materijalna šteta po grubim procjenama izlazi i na 100 milijardi dolara.
Pored napada iz vazduha, u nekoliko navrata vodili su se i kopneni sukobi, uglavnom oko granice SRJ i Albanije (karaula Košare, april). Nakon potpisa Kumanovskog sporazuma, Kosovo je uz vojsku i policiju napustilo i oko 200.000 srpskih civila.
Bombardovanje je obavljeno bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti, što su u poslednjim godinama kao nelegalno ocjenili i vodeći ljudi NATO država u to vrijeme, Madeleine Albright i Gerhard Schroder.
Nakon godina međunarodnog protektorata, Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine iako je takva opcija strogo zabranjena odredbama Kumanovskog sporazuma potpisanim između NATO i Vojske Jugoslavije i rezolucijom Savjeta bezbjednosti. Vlast na Kosovu i najveći dio političkih elita čine bivši članovi albanskih narko-kartela i ljudi koji su u svim međunarodnim bezbjednosnim agencijama do 1999. godine vođeni kao teroristi.
Rehabilitacija je pravno legalizovana u sudu u Den Haagu gdje su vođe tzv. OVK oslobađane iako su međunarodne humanitarne agencije upućivale da skandalozne dokazne postupke, ubistva svjedoka, zastaškavanja i zastrašivanja. Iste agencije (i UN i nezavisne) i danas ukazuju na Kosovo kao jedan od najvećih tranzitnih centara droge, šverca oružja i ljudima u ovom dijelu svijeta i glavni distribucioni punkt između bliskog istoka i zapadne Evrope.
Od proglašenja nezavinosti, institucije tzv. Kosova su privatizovale sve državne resurse (rudni potencijali, elektro-energetske kompanije, mobilna telefonija...) koji su prema posljednjim izvještajima u direktnom ili indirektnom vlasništvu Madeleine Albright, Wesleya Clarka, Bernarda Koushnera i još nekolicine ljudi direktno uključenih u kosovsko pitanje, tokom i nakon rata.
Konačni status Kosova je i dalje otvoreno pitanje, priznalo ga je 108 država (od 193 članice UN). U pregovorima Srbije i Albanaca postižu se određeni dogovori, ali oni su prije svega kozmetičke prirode, suštinski, tu nema pomjerenja. Sam kosovski problem i presedan napravljen nelegitimnim bombardovanjem Srbije a potom i samoproglašenjem nezavisnosti tek sada dolaze na vidjelo nakon što se ovaj primjer uzima kao obrazac za neke druge probleme širom svijeta.
Kao i uvijek, teritorijalna pitanja između manjih naroda se neće rješavati prema njihovim moćima, već prema novim preraspodjelama na geostrateškoj karti svijeta, i u tom svijetlu ostaje da se vidi kakva će biti budućnost ovog regiona koji je u međusobnim previranjima u posljednjih 20 godina postao najveća crna rupa Evrope.