Neki narodi koji imaju pravo uci u neciju kucu kazes, sta je sa Vukovarom, Petrinjom, dalmatinskom zagorom i masu drugih krajeva jesu li oni ulazili u tude kuce i da li je to bila agresija ili je to bila borba za slobodu.
Novi Sad sam spomenuo s obzirom na brojnost Hrvata u tom kraju pa se nesto ne sjecam da je ekipa stavljala balvane na ceste i "mirno" zahtjevala pripojenje matici.
Daj mi molim te navedi primjer zlocina vojske RH koji se moze makar i malo mjeriti sa zlocinima koje je tvoja vojska pocinila (pomalo je degutantno pricati o obimu i cije je stradanje vece ali cisto primjera radi).
Moras shvatiti da je Republika Hrvatska vodila oslobodilacki rat protiv okupacijskih snaga Srbije ali i unutrasnjih pobunjenika. Vec sam cini mi se pisao o toj temi ali nije zgorega ponoviti: protivnik sam bilo kakvih zlocina nad civilnim stanovnistvom ali tvoji sunarodnjaci u Hrvatskoj su se pobunili protiv vlastite drzave, znaci digli su oruzje protiv svoje drzave (sad da li je oni kao takvu prihvacaju ili ne nije bitno ali Hrvatska je njihova drzava isto s obzirom da su njeni gradani) i svojih sudrzavljana pa zdrava logika ti mora nalagati da su zapravo i dobro prosli. Inteligentan si covjek (sudeci prema upisima ovdje) pa zasigurno znas kakve su kazne za organiziranje pobune i pobunjenike uvijek bile tokom povijesti. Dakle s neke ljudske strane ne gajim nikakve simpatije niti imam sazaljenje prema ljudima koji su nakon Oluje morali pobjeci u Srbiju, jebbi ga pokusali ste oruzani puc, digli ste oruzje na svoju drzavu i njene narode ali plan nije uspio zar ste ocekivali da ce vas Hrvati zagrliti i reci ajde nema veze zivite vi i dalje ovdje.
Pomilovanje ljudi koji su sudjelovali u rat u Hrvatskoj moze napraviti samo umobolna drzava odnosno umobolni politicari koji su na vlasti u Hrvatskoj od zavrsetka rata pa na ovamo. Da se mene pita dobili bi trajnu zabranu prelaska nasih granica pod prijetnjom kazne zatvora, ali dobro neka nam nasih prijatelja do sljedeceg sukoba (jbg zivimo na Balkanu neminovno je da ce tu biti jos ratova, takvi smo kakvi smo-zadnji europski barbari).
Paralela sa trazenjem zlocina po Europi i sire me ne zanima niti najmanje kao sto me briga i za Jasenovac, Goli otok i u jednu ruku Bleiburg (kazem u jednu ruku jer mi je deda zrtva Bleiburskog puta) jer to su stvari koje me se direktno ne ticu i pripadaju povijesti. Ono sta mene zanima je domoovinski rat jer kao uzrocno posljedicna veza njega je i danasnje stanje na ovim prostorima jer je taj sukob omogucio najgorem sljamu u svim drzavama da se dokopa vlasti, pozicija i moci i zato hvala vam susjedi.

1. povijest Hrvatske ne počinje od 1991. ...
2. baš taj 2. svjetski rat,pobjednici u njemu, te period poslije njega, je i odredio granice današnje Hrvatske...

Naravno da povijest Hrvatske ne pocinje od 1991.g. niti sam to rekao ali ne zelim se zamarati sa necim sta je bilo puno prije mog rodenja niti zelim vezati direktno drugi svjetski rat za domovinski.
Kao sta sam rekao u prvom odlomku mozemo ici i dalje pa reci da je prvi svjetski rat i njegovi pobjednici odredio daljnji tok svijetske (i nase povijesti) i da je drugi direktno posljedica cinjenicnog stanja proizislog iz prvog.
Nisam budala i znam da se povijest ne moze promatrati selektivno i iskljucivo jedno razdoblje bez cjelokupne sire slike ali nije se Milan iz Srpskih Moravica odlucio na balvan revoluciju zato sto je bio potlacen za vrijeme NDH ili zato sto mu je bilo super u Yu. Zasto im davati neko sire znacenje kada je najjednostavnije objasnjenje pobuna.

Itekako ima šireg značenja i veze, jer nisu se Srbi u Hrvatskoj pobunili "sami od sebe" - upravo su zločini nad Srbima u Drugom svjetskom ratu (kojih je itekako i nedvojbeno bilo, i to dosta) poslužili kao platforma za sijanje konstantnog straha i atmosfere kakva je vladala među njima početkom 90-ih. Neprestano bombardiranje tiskovina iz Beograda podsjećanjem na "ustaške kame", "vekovečna neprijateljstva" i slične stvari dovele su kod velikog dijela Srba u tzv. Krajini do pomalo maničnog i psihodeličnog uvjerenja da je rat jedino rješenje iz kojeg se za njih može razviti bilo kakva prihvatljiva opcija. Huškači takvog stanja, ponajviše Milošević, SANU te Udruženje književnika Srbije iz Beograda te lokalni vlastodršci iz Knina, gledali su, naravno, u svemu svoj osobni interes, a narod je prihvaćao obećanja i gutao pilule utjehe da su za sve krive "povampirene ustaše" te da je njihovim potezima "onemogućeno Srbima da na svojim vekovečnim ognjištima mirno srbuju" (što god to značilo).

Svaki događaj potencirao se do maksimuma, intervjui prepuni boli i straha s preživjelim logorašima iz Jasenovca bili su tiskani na dnevnoj bazi, a propagandni stroj iz Beograda nije propuštao nijednu priliku da udari po temeljima mlade hrvatske države, jasno dajući do znanja hrvatskim Srbima da je jedina želja unutarnje politike RH njihovo istrjebljenje.

Inače, knjiga doktora Nikice Barića, "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995." je vjerojatno najbolje štivo ikad nastalo o događajima na području Hrvatske i toplo ju preporučam svakomu. Naprosto je fantastična i doista daje uvid u život u tzv. RSK u navedenom vremenu.

Srbi nisu jedine zrtve Drugog svjetskog rata, unatoc tome sto oni zele takvima biti.

Mnogi su stradali od srpske ruke u tom ratu, zlocini cetnika su bili masovni, ali su se u jugoslovenskoj drzavi prilicno zataskavali, minorizirali, u sustini cetnici su u Jugoslaviji bili proglaseni izdajnicima i kolaboracionistima i to je bio njihov najveci zlocin. Ali se o stravicnim cetnickim zlocinima u Dalmaciji, Podrinju, Sandzaku pa i u Srbiji, govorilo vrlo malo.

Razloga moze biti dosta, i to da je dosta cetnika nakon ili tijekom rata skinulo kokardu i nadjenulo petokraku, pa na dalje.

Uvid u zivot u takozvanoj RSK ne daju nikakve knjige, vec to najbolje cine oni snimci iz Amarcorda i Komsija, 4 dokumentarca prepuni snimaka koje su Srbi sami snimali. Tu se najbolje vidi koliko su se oni osjecali "zrtvama". Niti jednog trenutka tu nema straha od "ustaske kame", vec je opceporisutno ludilo, senlucenje, ponasanje nenormalnih ljudi koji pale tudje kuce uz zlokobni cerek, pljackaju, ubijaju, svjesni da je Armija iza njihovih ledja i uvjereni da ce zacrtane granice Velike Srbije "ovaj put sigurno i zaokruziti".

Nikakve se oni kame nisu plasili, oni kamu i danas vide, i vidjece je i za 30 godina, i dan danas oni i njihovi apologeti u Hrvatskoj pricaju price za malu djecu o "povampirenim ustasama", to im je vjeciti alibi da mrze Hrvatsku i da rade protiv nje. Samo sto danas vise nemaju Armiju iza ledja, nema vise "srpskijeh Krajina", kapetana Martica, ostaje im jedino srbovanje uz Bozic ili Vaskrs po srpskim selima, ali im se deseteracka retorika nije nimalo promijenila... uostalom, evo ih tu na forumu, "nije bilo genocida".
Njih ce njihova istorija uvijek uciti da su oni zrtve ustaske kame, bilo koji rat da je u pitanju.

I nikada nece priznati cinjenice, tako da je suludo i pokusavati ukazivati na iste.

ako je abortus ubojstvo onda je DRKANJE genocid

Jel mozes gluplji primer da das? Nigde nisam rekao da nije bilo zlocina sa nase strane. Bilo je ratnog zlocina prema zarobljenicima, ali pitanje je da li je bilo genocida. Da li je postojala namera za genocidom? To je tesko dokazivo, zato i kazem da se ne pise tek tako olako da je bilo genocida jer ne mozemo sa sigurnoscu to tvrditi. Videli ste u nasim presudama koliko je tesko da se dokaze genocid. 

Bilo bi lepo kad pisemo da to bude neki razgovor, a ne neka rasprava u koju cemo mesati osecanja i ne sagledavati stvari objektivno. Nemam nameru da branim Srbiju za svoje zlocine, nisam nacionalista. Jednostavno ne mogu da dopustim muslimanima da glume konstantno zrtve kao da se njima nesto duguje i sta ti ja znam.

Stvarno me zanima da li bi dijelio isto misljenje i bavio se moralnom dilemom genocid ili zlocin nad civilima da je kojim slucajem nasa vojska presla granice tvoje drzave ili da nas je mdunarodna zajednica pustila da rasturimo Republiku Srpsku te da smo se ponasali ko razulareni barbari i pobili "srpsku nejac".