Kontrolirana stihija iseljavanja je legalizirana 11. srpnja 1938. potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu.
Njom je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 obitelji jugoslavenskih muslimana "koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu" iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine.
 Predviđeni zemljopisni prostor nije obuhvaćao BiH, spomenute banovine su postale tranzitno područje za zainteresirane bosanske i sandžačke iseljenike.
Turska se obvezala da će primiti 40.000 obitelji u roku od šest godina, a dogovorena odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj iznosila je 500 turskih lira po obitelji, tj. ukupno 20 milijuna lira. Konvencija je predviđala transfer iseljenika i njihove pokretne imovine do solunske luke o trošku Jugoslavije.

Zapisnik Interministerijalne konferencije, održane u Ministarstvu vanjskih poslova 20. rujna 1935. god. po pitanju iseljenja neslavenskog stanovništva iz Južne Srbije

Prisutni:

- Iz Ministarstva vanjskih poslova: g. Ilija Milikić, šef IV otseka Političkog odjela, g. Milivoje Milčić, savjetnik, g. Petar Čabrić, savjetnik, g. Radovan Mitrović, tajnik;

- Iz Ministarstva poljoprivrede: g. Vojislav Magovčević, inspektor, g. Đura Tatalović, šef finansiskog otseka;

- Iz Ministarstva unutarnjih poslova: g. Dušan Tadić, inspektor;

- Iz Glavnog đeneralštaba: g. Ivan Sokolović, đeneralštabni pukovnik;

- Iz Ministarstva financija: g. Dušan Trajković, savjetnik;

- Iz Ministarstva prometa: g. Miloš Popović, viši činovnik komercijalu. odjela Gen. direkcije drž. žel.

Sjednicom je pretsedavao g. I. Milikić. Zapisnik su vodili g. Dr. Feodor Korenić i g. Dr. Jožo Logar, pisari Ministartsva vanjskih poslova.

Sjednica je otvorena u 18 časova.

***

G. ILIJA MILIKIĆ kaže da je g. V. Magovčević izrazio želju da se na jednoj interministerijalnoj konferenciji pretrese pitanje iseljenja Turaka i ostalih muslimana iz južnih krajeva. Ovo pitanje treba što prije riješiti, jer kompaktne mase Turaka i Arnauta duž arbanske granice pretstavljaju u nacionalnom i vojnom pogledu važan problem. Broj Arnauta, kojih ima preko pola milijuna, povećao se je od 1931. godine za oko 65.000. Što nacionalizacija neslovenskog elementa nije uspjela, razlog je što je pravoslavni živalj u južnim krajevima malobrojan (svega ima u južnim krajevima 165.000 pravoslavnih) i što naš elemenat nije bio dovoljno pripremljen za vršenje nacionalizacije. Prema tome, ostaje jedino još put iseljenja neslavenskog elementa iz zemlje.

Ministarstvo vanjskih poslova smatra da treba naročitu pozornost obratiti na Arbanase, jer su kompaktni i u stalnom dodiru sa susjednom Arbanijom, gdje se, bez obzira na neodređenost političku, ipak polako stvara nacionalni osjećaj.

Politika iseljavanja do danas nije dala neke naročite rezultate. Ovaj elemenat seli se u Tursku i u Arbaniju. Postoji mogućnost da se broj iseljenika u Tursku poveća na temelju prošlogodišnjeg turskog Zakona o naseljavanju čitavih provincija stanovništvom turske kulture. U ovom cilju Turci su zaključili sporazum s Rumunjskom, a sada se vode pregovori i sa Bugarskom. Sporazum s Rumunjskom predviđa da se Turci iz Rumunjske, kojih ima oko 400.000, imaju iseliti u roku od 5 godina. Sva njihova imanja će moći prvenstveno da otkupljuje rumunjska vlada. Prilikom iseljenja oni uživaju izvjesne povlastice; putuju bez običnih putovnica, zastarjeli porez im se ne naplaćuje, činovnicima se vraća sav uplaćeni novac za mirovinski fond, vojni obveznici se oslobađaju od daljeg služenja vojnog roka, za prijenos stvari na brodove ne plaća se nikakva taksa, kao ni za prijevoz stoke, alata itd. Vrijednost imanja iseljenika, koja zbog kratkoće vremena ostaju neprodana, kao i vrijednost vakufskih imanja rumunjska vlada će isplatiti iseljenicima iz svojih sredstava, pa će se kasnije obračunati s turskom vladom.

Arbanska vlada, koja je ranije bila voljna primiti izvjestan broj naših Arbanasa, sada se izgovara da to ne može učiniti iz fiskalnih razloga. Međutim, naše je uvjerenje da ona to čini iz nacionalnih razloga: ona ne želi smanjenja broja Arbanasa kod nas zbog budućih teritorijalnih pretenzija. Turska vlada, naprotiv, odobrila je za svoje imigrante do 1936. godine 3,000.000 turskih lira.

§ 55 Zakona o državljanstvu dao je mogućnost za iseljenje neslovenskog stanovništva; no i pored toga postoje izvjesne teškoće s naše strane.

Na prvom mjestu je primijećeno da je učinjena jedna greška, pošto se među izjavama za iseljenje nalazi veliki broj prijava naših muslimana iz Sandžaka, koji su u stvari naši ljudi. Stoga nema razloga da se oni udalje iz zemlje. Mi smo skrenuli pozornost Ministarstvu unutarnjih poslova da se ubuduće takve izjave našeg slavenskog življa ne primaju.

Druga teškoća je u likvidiranju imanja iseljenika. Ovo pitanje bit će donekle riješeno zajmom koji je Ministarstvo poljoprivrede uzelo kod Državne hipotekarne banke u iznosu od 21,800.000 dinara.

Ne treba zaboraviti da čak oni koji su već likvidirali svoja imanja, nailaze na teškoće za dobivanje putovnice, s obzirom na velike formalnosti oko prikupljanja uvjerenja. Ministarstvo vanjskih poslova je predložilo da se ta uvjerenja imaju izdavati po službenoj dužnosti.

Oni iseljenici, većinom siromašni, ne mogu snositi sami troškove za transport. Zbog toga je zatraženo da im se osigura besplatan podvoz do granice ili bar popust od 75%. Međutim, Ministarstvo prometa neće vršiti nikakvo odstupanje od pravilnika o tarifama.

U svakom slučaju iseljenje treba vršiti po određenom planu. S obzirom na ograničen kredit kojim se raspolaže, trebalo bi odrediti koje srezove, iz vojničkih i političkih razloga, treba u prvom redu raseljavati.

G. MILIVOJE Milčić iznosi da pitanje iseljenja muslimana nije novo, pošto postoji još od 1878. godine (Muhadžiri). Ono je novo s obzirom na § 55, koji je sve do 1933. godine ostao mrtvo slovo. Tek te godine arbanske vlada pokrenula je ovo pitanje, u namjeri da riješi pitanje državljanstva onih Arbanasa, koji su iz bilo kojih razloga prebjegli iz naše zemlje u Arbaniju. § 55 čija je vrijednost isticala 1. studenog 1933. god., Produžen je na zahtjev Ministarstva vanjskih poslova do 1. studenog 1938. god. Od onih koji su davali izjave, rijetko se tko selio s obzirom na činjenicu, da arbanske vlada nije izdavala dozvole za useljenje.

Do sada je iseljeno svega oko 20.000 osobe za Tursku. Za Arbaniju je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji pretstavljaju miran elemenat, otsečen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa je situacija sasvim drukčija s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predjelima (u nekim srezovima preko 90% cjelokupnog stanovništva).

Mi smo u prijateljskim odnosima s Turskom te u roku od nekoliko mjeseci možemo riješiti pitanje iseljenja Turaka. Turska prima sve ljude turske kulture te bi na taj način mogli iseliti i jedan dio Arbanasa.

Nikakve žrtve nisu suviše velike, da se ovo pitanje riješi. Ministarstvo poljoprivrede, pomoću jedne planske organizacije, treba da razbije komplekse Arnauta, puštajući u svako selo po nekoliko naših obitelji, a duž arbanske granice bi trebalo jedan pojas sasvim očistiti Arbanasa.

G. VOJISLAV Magovčević kaže da Ministarstvo poljoprivrede provodi kolonizaciju punih 15 godina. Najviše je iseljeno iz pasivnih krajeva (Bosna, Lika, Hercegovina, Crna Gora). Ali tim radom iscrpljene su već sada sve slobodne površine, a ima još 17.000 obitelji koje su podnijele molbe za dodjelu zemljišta i koje čekaju da se stvori mogućnost za naseljenje u južnim krajevima. Jedino rješenje problema bilo bi u tome, što bi se iselio turski i arbanaski elemenat, koji je naročito jak u 17 srezova; tu je relacija 73% neslovena prema 27% našeg življa. Nacionalni razlozi traže da se nastavi s kolonizacijom baš pored arbanske granice. U tu svrhu sada je Ministarstvo poljoprivrede uzelo zajam od 21,000.000 dinara kod Državne hipotekarne banke za kupnju arbanskih i turskih imanja u Južnoj Srbiji. Kad bi se htjelo otkupiti svih 15.000 hektara zemljišta, gdje bi se moglo naseliti 3.000 porodica naših kolonista, onda bi za to bila potrebna zbir 30,000.000 dinara. Međutim, neki bi htjeli da dobiju samo besplatan podvoz do turske granice, a zato bi ustupili besplatno svoja zemljišta.

Pored arbanske granice, gdje ima oko 85% arbanskog življa, aktivan je arbanski odbor koji pomaže arbanska vlada, a koji Arbanase odvraća da se ne sele.

Mi bi dali novac za prodana imanja samo onim osobama, koja budu nabavila urednu putovnicu, odslužila vojsku i platila svu porezu; oni bi se odmah ukrcali u vlakove. Ranija praksa naših policiskih vlasti, kad se je izdavao putovnicu s važnošću od pola godine, bila je pogrešna, jer ta lica nisu gubila državljanstvo, pa su se vraćala.

Trebalo bi izraditi plan i program za iseljavanje u glavnim idejama. U tom pogledu mogao bi svakako služiti kao osnova aranžman s Rumunjskom.

G. ILIJA MILIKIĆ prelazi zatim na mjere koje bi trebalo poduzeti da se otklone teškoće, koje danas ometaju iseljavanje neslavenskog življa na temelju § 55 Zakona o državljanstvu. Tu bi došlo u obzir: izdavanje besplatnih putovnica, oslobođenje od svih dužnih pristojbi, davanje besplatnog podvoza do državne granice u zamjenu za ustupljena imanja, sklapanje s Turskom jedne konvencije, slične onoj s Rumunjskom, oslobođenje od služenja vojske. Također bi trebalo uprostiti administrativni postupak prilikom vađenja mnogobrojnih uvjerenja, koja su inače potrebna za iseljenike.

Kako bi se što brže provele ove mjere u život, g. I. Milikić predlaže organiziranje jednog užeg komiteta, u koji bi ušli gg. M. Milčić, pukovnik J. Sokolović, D. Tadić i V. Magovčević, sa zadatkom da izradi jedan projekt mjera koje treba poduzeti za pospješenje iseljavanja neslavenskog življa, a koji će se podnijeti na usvojenje Ministarskom savjetu.

SVI PRISUTNI se slažu s ovim prijedlogom.

G. pukovnik J. SOKOLOVIĆ kaže da on ima nekoliko prijedloga bez obzira na konvenciju koja će se sklopiti s Turskom, kako bi se s naše strane pospješilo iseljavanje neslavena.

1. Silom zakona natjerati ih na točno izvršenje svih obveza glede poreza;

2. emigrante ukloniti iz sredine naših Turaka i Arbanasa, pošto i oni koji važe kao naši prijatelji, vrše propagandu protiv iseljavanja;

3. pošto se naši Turci ne smatraju kao narodna manjina, natjerati njihovu djecu u naše nacionalne škole, jer se je do sada dešavalo da tri četvrtine mladića iz ovih krajeva, koji dolaze na odsluženje vojnog roka, pišu samo turski;

4. izdati povjerljiv raspis da se oni, koji neće da se isele, ne primaju ni u državnu ni u samoupravnu službu;

5. dati ovim krajevima naše obilježje nacionalizovanje imena mjesta i krajeva;

6. stvoriti zonu naseljenu našim elementom duž arbanske granice. U tu svrhu početi s kolonizacijom na granici, pa ići sustavno u smjeru unutrašnjosti. To pitanje ne rješavati na parče, već doneti plan za nekih 10 godina.

Kao prvu mjeru za organizaciju iseljavanja neslavenskog elementa g. pukovnik J. Sokolović predlaže stvaranje stalnog užeg komiteta, koji bi ostao na okupu sa punom odgovornošću, bez obzira na nadležnost.

SVI PRISUTNI se slažu s ovim prijedlogom.

Konferencija donosi sljedeći zaključak:

1. Treba pokrenuti pitanje iseljenja s turskom vladom i nastojati da se isto riješi na sličan način, kao što je to učinila Rumunjska, t. j. putem jedne specijalne konvencije.

2. Svima koji žele da se sele, treba izdati besplatne iseljeničke putovnice.

3. Sva ova lica treba osloboditi svih dužnih pristojbi (poreza, prireza itd).

4. Onima od tih osoba koja nude svoja nepokretna imanja u zamjenu za besplatan podvoz do granice, izaći u susret. Siromašnima koji nemaju svoja imanja, osigurati besplatan podvoz, a onima koji su prodali svoja imanja, podvoz sa 75% popusta.

5. Ove osobe treba osloboditi od plaćanja svih pristojbi na mrtav inventar, koji nose sa sobom, kao i novac.

6. Ministarstvo vojske i mornarice već je izdalo zapovijed da se svima ovim osobama izdaju dozvole za iseljenje bez obzira da li su otslužili svoj kadar u vojsci i regulirala vojnu obvezu, ili ne. Isto tako, trebalo bi puštati i one koji žele da se sele, a nalaze se na otsluženju vojnog roka.

Uži odbor izradit na temelju gornjih načela jedan projekt plana o iseljenju, koji će sljedeća Interministerijalna konferencija definitivno primiti i podnijeti Gospodinu Ministru poljoprivrede. Gospodin Ministar poljoprivrede će ovo pitanje iznijeti pred Ministarsko vijeće, koji će donijeti definitivno rješenje.

Riješeno je da se uži odbor sastane 24. rujna 1935. god. u 9 čas. u Ministarstvu vanjskih poslova.

Sjednica je zaključena u 20 časova.

Zapisnik vodili: Dr. Feodor Korenić s. r, Dr. Jožo Logar s. r.

Sjednici pretsedavao: Ilija Milikić s. r.

Beograd, 20.rujna 1935.