Izvini, Toro, ali ne vidim vezu izmedju Stjepana/Stevana, s jedne i Srdjana i Schultza, s druge strane? Ovaj prvi je bio partizan, dakle borac-ratnik, koji je pristupio NOP; zarobili su ga i osudili na smrt vesanjem. Kao sto smo svi mi stariji ucili u osn., skoli, pred samo vesanje je uzvikivao parole (ne znamo tacno koje, jer ne postoji "audio zapis"; uciteljica nam je pouzdano tvrdila da je vikao, "Zivela KPJ! Zivela NOB!" Kao, ona je tamo bila, pa se seca!).

A Srdjana i Schultza povezuje jedan neverovatno uzvisen osecaj pravde, hrabrosti i organske odbojnosti prema svakom nasilju. Oni, za razliku od Filipovica, nisu hteli da ucestvuju ni u kakvim borbama, streljanjima, masakrima, a bili su spremni da zastite drugog, pa i po cenu sopstvenog zivota.

 

@ Und: Nisam ja nista pomesao, prika! To sto si ti (skoro 2 decenije nakon mene!) u svojoj skoli ucio o Schultzu uopste ne znaci da sam i ja imao isti "curriculum"! Kapiras? Nama niko nikada nije spomenuo tog plemenitog coveka (o njemu sam davno saznao iz jedne reportaze u nekom listu!),  a ako si procitao link, onda bi trebalo da ti je jasno da Srbija, kao drzava, nije NISTA ucinila da sacuva uspomenu na njega! I dan danas jedini spomenik Schultzu je u dvoristu Mine Kovacevic, pesnikinje, koja ga je podigla od svojih sredstava, na svojoj zemlji, pri tom, sve vreme trpeci pretnje "uzrujanih patriota/komsija"!

 

1. Srđanov čin je nešto za što u mojoj osobnoj hijerarhiji vrijednosti teško da ima uzvišenijeg mjesta. Nešto zbog čega mi potpuno nekontrolirano gruvaju suze na oči, nešto čemu se duboko klanjam bez obzira hoću li si pri tom poklonu razlupati čelo i pustiti krv... Zato Srđane, neka ti je vječna slava.

 

2. No, za ljubav faktografije (da ne kažem istine) moram reći da neke stvari koje si napisao ne stoje. Onaj tko je pri punoj svijesti pogledao dokumentarac jasno je mogao uočiti da je Srđan u ovom našem nesretnom ratu bio vojnik i to dobrovoljac, i da je svakako svjesno i "slobodno" izabrao da sudjeluje u "borbama", tako da (kako god to blasfemično i prividno neskladno s njegovim uzvišenim činom zvučalo) sigurno nije bio netko, s kako to poetizirano kažeš, osjećajem "organske odbojnosti prema svakom nasilju" (ako tako nešto uopće postoji među ljudskim sojem i nesojem). Svatko tko je ikada uzeo oružje u ruke i pucao u druge ljude iz ovih ili onih razloga (manje ili više "opravdanih") ipak je netko tko je nekakav vid nasilja prihvatio kao "normalan" oblik međuljudske komunikacije u određenim okolnostima.

Pri tome ne mislim reći da sve te činjenice imalo umanjuju značaj i uzvišenost Srđanova čina, ali ipak samog Srđana kao osobu svode na malo realniju i "ljudskiju" mjeru na kojoj se itekako može usporediti s nekim poput Stipe-Stevana Filipovića.