Dobro, pa šta sad ako se Badelj proda? u čemu je problem?i za 30 mil ako treba, i da prodate svih 11 po 15 mil eura...a ajduk niti jednoga za 2 mil eur...

u čemu je problem? to šta vi imate zamisli da sam ljubomoran na to, to si udahnite zraka i smirite se..lagano dišite....

morete imat milijone i sve, al jedno nikad nećete...

Zamračivanje istine HRT-a i Matea Beusana
Zašto su HRT i sudački analitičar Mateo Beusan pokušali spriječiti prikazivanje kontroverznog Dinamovog pogotka u Osijeku nije jasno, ali činjenica je da osim u izravnom prijenosu prekršaj Marija Mandžukića na Jurici Pranjiću na snimci treće kamere nismo mogli vidjeti.

Šta je zapravo dogodilo? Jednostavno, HRT i Beusan nisu željeli prikazati situaciju u krupnom kadru u kojem se jasno vidi ono što su vidjeli svi oni koji su pažljivo gledali prijenos utakmice, a to je da je Dinamov napadač Mandžukić rukom odgurnuo Osijekovog braniča Pranjića i tim je golom momčad Krune Jučića došla do 1:0 pobjede.

HRT i Beusan su 'zamračili' situaciju i to tako da su snimku spornog trenutka prikazivali sa kamerom koja nije mogla jasno pokazati što se dogodilo u duelu Mandžukić-Pranjič, a snimku koja jasno potvrđuje prekršaj Mandžukića nisu željeli prikazati. Kasnije su obećali da će tražiti snimku od Udruge prvoligaša, iako imaju vlastitu snimku koja potvrđuje ono što je govorio trener Osijeka Tomislav Steinbruckner da gol Dinama nije smio biti priznat.

51. sekunda - prekršaj Mandžukića na Pranjiću


Ono što se jasno vidi u grupnom kadru je Mandžukićevo odgurivanje rukom Pranjića, koji je zbog toga izgubio korak i zaostao nekoliko metara za Dinamovim napadačem, koji je kasnije poentirao.

No, Beusan iako 'nije dobro vidio situaciju' rekao je da odgurivanje kojim napadač dobije dva-tri metra prednosti ispred braniča nije prekršaj!?

Možda bi se i moglo povjerovati da Beusan nije imao namjeru zaštititi Dinamo, ali je onda u sljedećoj situaciji tvrdio da Kovačevo igranje rukom nije jedanaesterac iako je Dinamov branič stavio ruku na zemlju i tako je blokirao udarac prema golu. Po Beusanu to je prirodan položaj ruke, a jasno je da je Kovač postavljanjem ruke ispred lopte dobio 'treću nogu' kojom je branio gol.

Nevjerovatno je da Beusan sjajno analizirao sve sporne situacije do utakmice Osijek-Dinamo, za koju je naglo 'promijenio kriterij'. Grozno je da ga plaćaju da govori onakve gluposti.

Svilokos sudio preko one stvari

A sad još malo o suđenju na utakmici Osijeka i Dinama. Sisački sudac Vlado Svilokos je zapravo sudio preko one stvari i vrijeme je da netko reagira. Nakon što nije sudio prekršaj prije gola Dinama, propustio je isključiti osvetnika Pranjića koji je minutu poslije gola divljački koljenom u leđa ušao Mandžukiću i to u situaciji kada je bio 3 metra od lopte.

Svilokos nije imao volje vaditi papirić na kojem upisuje žute kartone, pa ih uopće nije pokazivao (sramota da žuti nije dao kod prekršaja na Tomečaku u prvom poluvremenu), a kako je želio da utakmica što prije završi, pa da može otići na janjetinu onda mu se nije dalo ni produživati utakmicu po pravilima. U prvom poluvrijeme su dvaput igrači primali liječničku pomoć, no Svilokos nije produžio niti sekunde, dok je drugo poluvrijeme uz šest izmjena i dva ukazivanja pomoći igračima produžio samo dvije minute. Janjetina se hladila, pa nema veze ako se omalovažavaju pravila nogometne igre...Uglavnom, jedan je zaključak. Kakva nam je liga, takvi su i suci, a takvi su i prijenosi utakmica i analiza igre i suđenja.Seljački.

ovo je faul samo u baletu...

i meni se ucinilo malo ga tikno a ovaj jadan kao izgubio radijus cijelog svijeta haha
sigurno je lakse spavo nego pisac ovo texta
mandza je samo iskoristio svoj urodjeni njuh di bi lopta mogla zavrsit

pa jel nam nisu analize seljačke?pa ko je npr slušao Ivicu Osima nakon tekme Hrvatska-Australija ili Štimca kad analizira,to se zove analiza,a ne Steven Balog i slični nazovi novinari,Viki Ivanović i šta ja znam,suđenje je općenito seljačko,mislim da ćemo se svi tu složit,prijenosi isto seljački,s jednom kamerom,dakle????

jest al Bit cjelog texta je mandzin neregularni gol,sto je  ´novinar´ izabro pogresno vrijeme i mjesto,trebo se zalit HRT ..dalje od dinama

pa i treba se žalit na HRT,rade posao loše i neprofesionalno,krenuvši od novinara do nepoznavanja igre ili igrača,onaj Steven jučer nonstop melje o Kneževiću koji je btw u Amkaru,snimaju tekmu s 1 kamerom,pa di to ima?

Na ovo sam slučajno naletio i morao sam staviti! Zanimljivo je ovakve članke (u ovom slučaju novinara Nacionala), gledati sa odmakom!!!!


Nikada se nije dogodilo da jedan nogometni menedžer, u ovom slučaju Zdravko Mamić, otputuje u Birmingham kako bi zajedno sa svojim štićenikom, u ovom slučaju Boškom Balabanom, održao konferenciju za novinare na kojoj bi objasnio što se događa s “njegovim” igračem koji igra za Aston Villu. Kupljen za 20 milijuna njemačkih maraka i predstavljen kao nova nogometna zvijezda, Boško Balaban do sada nije zaigrao u početnoj postavi Aston Ville, a uprava kluba razmišlja da ga proda, zbog čega je Mamić došao u Birmingham. Dolazak Mamića je nogometni presedan, nikada nešto slično nije zabilježeno, i u širim razmjerima pokazuje da je ugled hrvatskih igrača u inozemstvu vrlo nizak te da Mamić, spašavajući Balabana, pokušava spasiti i brojne igrače u Hrvatskoj za koje se brine i koje kad-tad misli prodati u inozemstvo. Ako Balaban ne uspije, to će biti još jedan dokaz o nekvaliteti hrvatske lige i hrvatskih nogometaša za što svakim novim transferom ima sve više dokaza.
Slične probleme ima i Igor Bišćan koji je prije godinu i pol dana prodan za 20 milijuna njemačkih maraka u Liverpool. On je u nemilosti čelnika tog kluba i samo čeka službeni odgovor da napusti klub. Bišćan i Balaban bili su zadnji dokazi da hrvatski klubovi i hrvatska nogometna liga još mogu proizvesti igrače za koje će se boriti vrhunski europski klubovi. No ti su se argumenti pretvorili u kontraargumente, a to je da najkvalitetniji nogometaši hrvatske lige ne vrijede previše na europskom tržištu. Prije Bišćana i Balabana to se dogodilo sa Silvijem Marićem i Igorom Cvitanovićem, obojica su se vratila u Dinamo. Sve navedeno odnosi se i na one koji su već sa 18 godina otišli u inozemstvo, a najbolji je primjer Darija Smoje, vjerojatno najkvalitetnijeg 18-godišnjaka u svojoj generaciji kojeg je svojedobno kupio Milan.
Petorici igrača koje smo spomenuli jedno je zajedničko – na njihovu dovođenju u pojedini klub, pisali su mediji, inzistirali su treneri, a nakon nekoliko mjeseci upravo su te osobe prve digle ruke od njih. U slučaju Boška Balabana to je bio John Gregory, kod Bišćana Gerard Houllier, kod prelaska Cvitanovića u Real Sociedad to je bio Bernd Krauss, a kod prelaska Silvija Marića u Newcastle tadašnji trener Ruud Gullit. Hrvatske novine pisale su hvalospjeve o tim prelascima, a hrvatska javnost vjerovala je takvim sportsko-novinskim frazama. Ti nogometaši bili su u godišnjim izborima birani za najbolje u hrvatskoj ligi, tradicija hrvatskih igrača u najjačim inozemnim klubovima dovoljno je duga zaslugom Bobana, Prosinečkog, Šukera i ostalih, pa nije bilo mjesta sumnjama kako je nova generacija zvijezda zapravo financijski preplaćena a igrački precijenjena. Čak i onda kada su upravo ti menedžeri i treneri inozemnih klubova prvi uprli prstom u njih označavajući ih kao razočaranja i promašena financijska ulaganja.
Oni koji su ozbiljnije razmatrali te slučajeve pošteno su rekli kako su brojni kvalitetni hrvatski nogometaši nastajali u jugoslavenskoj školi nogometa i u jugoslavenskoj nogometnoj ligi i upravo su oni donijeli Hrvatskoj treće mjesto na Svjetskom prvenstvu. Njihovim odlaskom kvaliteta nogometa i nogometaša u Hrvatskoj je opala. Međutim, spominjanje Jugoslavije u takvom kontekstu je bogohuljenje, a Balaban, Bišćan i ostali trebali su biti dokaz suprotnim tvrdnjama.
Boško Balaban (21) nije bio najbolji hrvatski napadač dok je nastupao za mladu hrvatsku reprezentaciju, smatralo se da su Josip Šimić i Zvonimir Deranja bolji od njega. Međutim, odličnim igrama u Rijeci, svom matičnom klubu, zaintrigirao je menedžera Zdravka Mamića koji je u njega uložio, smatra se, milijun njemačkih maraka. Nakon prelaska u Dinamo ubrzo je postao njegov najbolji igrač, što i nije bilo teško nakon što su u to vrijeme taj klub napustili svi oni koji su se mogli prodati. Možda njegove igre i nisu bile značajne koliko pogoci u reprezentaciji jer je krajem 2000. i tijekom 2001. Balaban odigrao osam reprezentativnih utakmica u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Postigao je pet pogodaka, četiri Latviji (u dvije utakmice) i jedan San Marinu, ali se više pamti njegova asistencija Alenu Bokšiću za pobjedonosni gol protiv Belgije u ključnoj utakmici za odlazak na SP. Sredinom kolovoza 2001. Aston Villa pristala je na transfer u iznosu od 20 milijuna dolara, što je bila cijena koju je istaknuo Mamić i ispod koje se nije želio spuštati. Menedžer John Gregory tvrdio je da je Balaban dokazani strijelac, navijači Aston Ville spjevali su pjesme o njemu, ali nisu imali priliku otpjevati ih na stadionu. Balaban ni jednom nije počeo utakmicu u prvoj postavi, a ulazak u igru u posljednjih 15-20 minuta gotovo nije vrijedan spomena jer nije postigao ni jedan gol. Premda je u međuvremenu John Gregory napustio klub, novi trener Graham Taylor nije promijenio Balabanov status. U petak je izjavio: “Hrvati ne shvaćaju što se dogodilo s njihovim herojem, a njihov heroj ne zna što se dogodilo s njim.” Izjavio je to samo dva dana nakon prošlotjednog sastanka s Mamićem i Balabanom gdje su jedan drugome sipali komplimente o rješenju budućeg Balabanova statusa u Aston Villi, ali nitko nije želio reći pravu istinu – onaj tko zabija golove taj i igra, onaj koji ne zabija i ne igra. Slično razmišlja i selektor Mirko Jozić koji je jasno rekao kako se igrači moraju dokazivati u klubovima, a ne u reprezentaciji pa onaj koji ne igra u klubu neće ni u reprezentaciji.
Nitko ne može reći da Igor Bišćan nije dobio priliku u prvoj postavi Liverpoola u svojoj prvoj sezoni 2000./2001. Nije to bilo sigurno mjesto, ali dok je igrao i Mirko Jozić ga je zvao u reprezentaciju. S početkom ove sezone situacija se promijenila, a novinari zabrinuti za njegov status pisali su kako je za sve krivac prevelik broj stranaca izvan Europske unije. Bišćan, novi vratar Jerzy Dudek te Stephane Henchoz i Vladimir Smicer kvartet su igrača izvan Europske unije, a kako po pravilima mogu igrati samo tri, jedan je višak. Ispalo je da je višak Bišćan, ali nitko nije pitao zašto baš on, za kojeg su se svi u Hrvatskoj kleli kako je riječ o polivalentnom igraču koji može jednako kvalitetno igrati u obrani i u veznom redu, da o skok igri ne govorimo. Oni koji su imali hrabrosti prigovoriti rekli su kako Bišćan igra sporo, sporo se rješava lopte, a ako nisi brz, nisi u stanju igrati u jednom od najboljih europskih klubova. Bišćanov menedžer Danko Đikić nije, poput Mamića, požurio u Liverpool kako bi na sastancima rješavao njegov status niti je Bišćan toliko grintao nad svojim statusom. Uostalom, na početku ove sezone izjavio je kako će Manchester United biti prvak, a svi ostali borit će se za drugo mjesto, nakon čega mu je Houllier poručio kako za njega nema mjesta u prvoj momčadi jer ne želi imati posla s malodušnim igračima. Jozić mu je poručio isto što i Balabanu – onaj tko ne igra u klubu neće ni u reprezentaciji.
Vjerojatno najtužniji noviji slučaj hrvatskog nogometa je Silvije Marić (27). Zajedno s Dariom Šimićem lovili su ga brojni talijanski klubovi, ali Zlatko Canjuga nije želio ni čuti za preranu prodaju. Nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj Marić je u veljači 1999. potpisao za Newcastle a transfer je iznosio 12 milijuna njemačkih maraka. Newcastle je dvije godine prije bio prvak Engleske, ali i u tim okolnostima smatralo se da je 12 milijuna DEM ogroman iznos pa je Marić postao jednim od najbolje plaćenih igrača Newcastlea. Niti se Marić snašao u Newcastleu niti je pogodio tajming jer je te sezone Newcastle igrao osrednje, a takva mu je bila i pozicija na tablici. Uskoro je došlo do obnavljanja momčadi pri čemu su prvo izletjeli najbolje plaćeni, među kojima je bio Marić. Mnogi su govorili Mariću kako Newcastle nije klub za njega, ali se smatralo da je išao za zaradom a ne da razvije nogometno znanje. “Nisam dobio pravu šansu”, tvrdio je Marić koji je za Newcastle odigrao 23 utakmice, dodajući kako mu je trebalo više vremena za prilagodbu pa stoga nije ni pokazao ono što se od njega očekivalo. U ljeto 2000. Marić je prešao u portugalski Porto i tek što je zaigrao u prvoj momčadi, odmah se teško ozlijedio, nakon čega je Porto odlučio tražiti zamjenu za njega iako je predsjednik Porta Pinto da Costa rekao je kako je to velika šteta za klub jer se Marić dobro uklopio u prvu momčad. Nakon šestomjesečne stanke Marić nije bio stari Marić i bilo je jasno da ga se Porto želi riješiti. S poprilično upropaštenom karijerom Marić se krajem 2001. vratio u Zagreb, potpisao za Dinamo i usput na lokalnoj televiziji izveo show, kada se tijekom jedne noći pred kamerama napio i zaspao. Mnogi su se tada sjetili kako je Marić i u najboljim danima Dinama znao popiti previše, a ako je to radio i u inozemstvu, onda je jasno zašto nije uspio. Danas je kilometrima daleko od reprezentacije iako svaki navijač sanja o starom Mariću koji bi s lakoćom bio među prvih 11 u Hrvatskoj.
Iako je Igor Cvitanović (31) najbolji strijelac Dinama u povijesti tog kluba, mnogo je onih koji su oduvijek smatrali kako previše varira od genijalnih do katastrofalnih izdanja. Ipak, pokraj 1997. potpisao je za španjolski Real Sociedad u transferu vrijednom 10 milijuna njemačkih maraka. Isti zlobnici govorili su kako je Real loš klub jer bi Cvitanović zaigrao u boljem klubu da nešto vrijedi. Prvi šok za njega dogodio se nakon nekoliko mjeseci, kada ga je selektor Miroslav Blažević potjerao iz reprezentacije koja se spremala za SP u Francuskoj jer nije želio slušati Blaževićeve instrukcije na treningu. Nakon toga, sezona 1998./1999. bila je katastrofalna za Cvitanovića tako da je potkraj 1999. Real tražio kome će ga prodati za bilo koju svotu. Uspjelo mu je to vrativši ga u Dinamo, što je samo bio dokaz da igrač koji je navodno “golgeter” a ne može naći klub u inozemstvu ipak nije vrijedan tog novca i slave. Povratak Cvitanovića u Dinamo bio je uspješan, što je također dokazalo kako malo vrijedi Hrvatska nogometna liga. Nakon što se zadržao jednu sezonu, Cvitanović je lani otišao u Japan gdje igra za Shimizu S-Pulse, ali ni tamo nije u početnoj postavi. Nikada više neće zaigrati za reprezentaciju.
Kada je Dario Smoje (21) prije četiri godine potpisao za Milan, osobno je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vikao kako je taj mladić prvo morao na koljenima moliti da ga prime u Dinamo da bi tek onda pokušao učiniti nešto u inozemstvu. Koliko god to smiješno zvučalo, ali loše Smojino iskustvo pokazuje da je ipak mogao poslušati Tuđmana, koliko god se ovaj nije razumio u nogomet. Taktika Milana nije bila loša, jeftino kupiti mladog igrača pa ako uspije, dobro, a ako ne uspije, onda ćemo ga se riješiti. S druge strane, Smojina obitelj bila je vrlo siromašna i potpis ugovora za Milan riješio im je egzistencijalne probleme. U prvoj sezoni Smoje bi tu i tamo zaigrao, što se za tako mladog igrača smatralo uspjehom. Osim toga, tvrdilo se da je on zamjena za Franca Baresija, legendarnog stopera Milana. Drugu sezonu poslali su ga u drugoligaša Monzu te ga se pritom tješilo kako je Milan svojedobno posudio Bobana u Bari pa se sve sretno završilo. No za Smoju nije bilo sreće, u Monzi je ostao dvije sezone, pri čemu su bolji poznavatelji drugoligaških talijanskih klubova zaključili kako je Smoje zapravo nazadovao a ne napredovao u drugoj ligi. I dalje je igrao za mladu reprezentaciju, gdje se jedino moglo vidjeti kako Smoje ostaje na razini velike nade. U posljednjoj sezoni četverogodišnjeg ugovora igrao je u Ternani, također talijanskom drugoligašu, i iako se za njega navodno zanimala njemačka Hertha, vratio se u Hrvatsku, ovaj put u Dinamo, gdje mu je menedžer postao Zdravko Mamić.
Otvoreno govoreći, jedini pravi hrvatski nogometaš koji se prodao u inozemstvo u posljednjih pet godina i ostvario uspješnu karijeru je Igor Tudor, dobrim dijelom prati ga Dario Šimić u Interu, a ni Anthony Šerić ne stoji loše u Veroni. Tudor je imao nevjerojatnu sreću jer je u prvoj sezoni u Juventusu napravio toliko pogrešaka da bi ga valjda svaka uprava istog trenutka poslala kući. Međutim, u Juventusu su bili vidoviti, oprostili mu sve pogreške, što im se višestruko vratilo, pa sada ne znaju što bi bez Tudora, koji je trenutno ozlijeđen. No Tudor je samo iznimka među hrvatskim igračima u inozemstvu među kojima su Šokota, Rukavina, Mario Cvitanović, Josip Šimić, Ban, Ivan Leko i mnogi drugi.

Nedavni incidentni odlazak nogometnog menedžera Zdravka Mamića u Liverpool zbog svog štićenika Boška Balabana, koji je prodan u Aston Villu za 20 milijuna DEM ali nikad nije zaigrao u prvoj postavi kluba, otkrio je svu dubinu propasti hrvatskih nogometaša u Europi: i Balaban i Igor Bišćan i Silvije Marić i Igor Cvitanović i Darije Smoje, iako skupo plaćeni, postali su teško razočaranje za svoje trenere i nove klubove
BOŠKO BALABAN
rođen: 15. listopada 1978. u Rijeci
dosadašnji klubovi: Rijeka, Dinamo, Aston Villa
hrvatska reprezentacija: 13 nastupa i šest golova
DARIO SMOJE
rođen: 19. rujna 1978. u Rijeci
dosadašnji klubovi: Rijeka, Milan, Monza, Ternana, Dinamo
IGOR CVITANOVIĆ
rođen: 1. studenoga 1970. u Osijeku
dosadašnji klubovi: Osijek, Varteks, Dinamo, Real Sociedad, Shimizu S-Pulse
hrvatska reprezentacija: 27 nastupa i četiri gola
SILVIJE MARIĆ
rođen: 20. ožujka 1975. u Zagrebu
dosadašnji klubovi: Dinamo, Newcastle, Porto
hrvatska reprezentacija: 16 nastupa i jedan gol
IGOR BIŠĆAN
rođen: 4. svibnja 1978. u Zagrebu
dosadašnji klubovi: Samobor, Dinamo, Liverpool
hrvatska reprezentacija: 15 nastupa i jedan gol