Eto, na kakvim je drogama još od malena Aleksandar Stanković. Sad se netko još čudi kada je i zašto obolio, a to datira od vremena kad još nije nosio frizuru Kodžaka i ispijao sa svojim Srbendama u Leskovcu litru konjaka. Nije zgoreg istaknuti i detalj da jugonostalgičar Stanković koji u jednom drugom intervjuu za beogradske medije napadno napominje "kako ga živciraju podjednako i Srbi i Hrvati", ni tu izjavu kojom oba naroda trpa u isti koš, opet ništa slučajno ne poručuje. On se do kraja ne identificira ni sa Hrvatima, niti sa Srbima i to je jedan od rijetkih trenutaka iskrenosti tog ortodoksnog lažljivca. Zašto je to tako? Kraj Srbije iz koga je korijenom Stankovićev pokojni otac Dobrosav tek je 1878. godine priključen ostatku Srbije, dotadašnjem Beogradskom pašaluku. Poslije rusko - turskog rata 1876. u kome je Srbija stala na stranu Rusije, uspjela je zaposjesti i mjesta poput Niša, Leskovca, Vranja, Pirota, Prokuplja i Kuršumlije koji su do tada, kroz gotovo cijelu povijest bili bugarski i nastanjeni isključivo Bugarima.

Zbog toga San Stefanskim mirovnim ugovorom, znajući za ovu povijesnu istinu, srpska saveznica Rusija najprije prisiljava Srbiju da odstupi sa osvojenoga područja i vrati Bugarima ono što je njihovo stoljećima. Srbija to nije učinila, već je uz potporu europskih velikih sila isposlovala Berlinski kongres sljedeće 1878. gdje je legalizirala svoju otimačinu bugarskoga teritorija, što im Bugari do danas nisu zaboravili i oprostili. Srbijanska vlada i kralj Milan Obrenović, po zauzeću bugarskoga teritorija, koji danas čini otprilike petinu teritorija cijele uže Srbije, počeli su sustavnu srbizaciju okupiranog područja. Bugarsko pučanstvo koje je nosilo posvuda bugarska prezimena koja su završavala na ov ili na ev su preko noći državnim dekretom prisiljavali da dodaju nastavke ić, kako bi postali Srbi. Karakterističan je primjer Pirota, stoljećima bugarske karaule na sredokraći puta Sofija - Niš. Tamo su sve stanovnike tom metodom iz Bugara umjetno preveli u Srbe. Ipak, govor običnoga naroda ni danas 137 godina nakon tih događaja, nisu Srbijanci uspjeli izmijenti. Tamo se po selima oko svih spomenutih prijašnjih bugarskih mjesta govori mješavinom bugarskog i makedonskog jezika i ostatku Srbijanaca u slivu između Morave i Drine taj je ogvor posve nerazumljiv i stran, baš kao i vlaški, bolje reći rumunjski govori Timočke krajine na istoku Srbije. Taj teritorij su, također u devetnaestom stoljeću Srbi nasilno preoteli od rumunjske države i onda ga nasilno posrbili. I tamo i dan danas po selima, unatoč stoljetnom valu asimilacije, seljaci govore vlaškim jezikom, Srbijancima iz ostatka Šumadije i Pomoravlja, skroz nejasnim govorom.

Tako su eto, Srbijanci otimali kroz povijest područja ne samo od hrvatske države i hrvastkog naroda zapadno od Drine i zapadno od Dunava, nego i od svojih istočnih susjeda, a svakako i od Mađara na sjeveru kojima su krali Vojvodinu, oduvijek zvanu Južna Ugarska. Jedino su ih na jugu zaustavili Albanci na Kosovu i to je ono što Srbijancima bode oči, a odjek povijesnog i vječnog gubitka Kosova im još para uši. Prema tome, narečeni srbofil Aleksandar Aco Stanković, čija je postojbina u Stubli kod Bojnika, a u blizini Leskovca, je starinom posrbljeni Bugarin, jer je iz gore iznijetog i obrazloženog zorno kako su još njegov djed ili najdalje pradjed bili u tim čisto bugarskim krajevima, čistokrvni Bugari, koji su govorili bugarski jezik kojim se i danas priča u Sofiji, Plovdivu, ili na Crnome moru u Varni i Burgasu. Nekad Stanković u Stubli kraj Bojnika bijaše Stankov.