Nikad u životu nisam glasovala za izbore u Hrvatskoj. Jer se zna (ne onaj "Zna se", nedo Bog) đe živim, đe dišem, đe budalaštine pišem. Ali količina materijala kojim i nas preko granice ovih dana siluju o izborima u Kroejši nadilazi svaku logiku. A posebice je strašno gledati sa strane kako se tamošnji mediji krvnički i rastrgnički postavljaju prema Mostu. Pa netko negdje prdne u gradu, a oni čuju potres u Mostu. Netko razbije tanjur u restoranu, a ono se po plaćenim analitičarima razbija Most unutar mosta. Negdje se surva pijanac u jarak, po njima ekskluzivno Božo pao dublje od dna. Jebeno je pokušati nešto u tako surovoj, uhodanoj mašineriji, što političkoj, što medijskoj, đe se i zrak dijeli dvostranački i nikako više. Okle sad Mosta kad u čitavom Svemiru postoje samo dvije opcije za život, a to su: partizan il ustaša; što dalje implicira lijevo il desno; što dalje implicira Milanović il Zekan. Okle tebe sad Božo i šta uopće hoćeš u takvoj konstelaciji nedodirljivih stvari? Hu iz ju? Cijela me priča podsjeća na mog pokojnog prijatelja Ivana iz Viteza koji se s toliko entuzijazma nakon studija i sjajnog posla u Zagrebu vratio u Srednju Bosnu, pokušavši nešto promijeniti unutar lokalne zajednice, dajući sebe za sredinu koju je volio više od sebe. Nakon nekoliko mjeseci donkihotčenja, pisao mi je razočaran: "Ne daju Marta, ne daju disati...sve što možeš dobiti je neka mala funkcijica samo da nikad više ne bi ni pomislio na bilo kakvu promjenu...bace ti ko psu, evo mala kost, tiho i skloni se ustranu." Ne budi ćuko, Božo. Odigraj mudonjski i srcem. Ako bude drugi krug, a ti ne usereš, prvi ću put majkemi izić da glasujem. A poslije nas ukini slobodno. Samo da konačno počnete živjeti normalno. A i mi vala da se o svom jadu zabavimo, također i konačno. Puna mi zemlja sranja, ali koga to brige dok je u komšiluku party.