ŠIROKI DOGOVOR NAJVEĆIH POLITIČKIH STRANAKA UNUTAR JEDNOG MANDATNOG VREMENSKOG OKVIRA JE SUSPENZIJA DEMOKRACIJE? GDJE SE UČI TAKVA DEFINICIJA DEMOKRACIJE?

Demokracija uključuje brojne modele i scenarije upravljanja javnim poslovima, a konstanta je samo jedna: mandat upravljača jasno je definiran vremenskim okvirom nakon kojega se izbornom voljom birača pokreće novi ciklus, novi mandat. Taj novi mandat može dobiti ista ili neka druga opcija i kombinacija političkih subjekata.

U Hrvatskoj je nastala panika oko moguće suspenzije demokracije dođe li do trojnog dogovora najvećih političkih subjekata u parlamentu. Paničari međutim zaboravljaju da prijedlog ne uključuje ukidanje sljedećih parlamentarnih izbora, pa čak niti mogućnost da i unutar tekućeg četverogodišnjeg mandata dođe do zamjene reformske vlade nekom drugom, ako se postigne dogovor o kraćem vremenskom razdoblju od onog punog četverogodišnjeg mandata. Upravo to i jest kapacitet demokracije – mogućnost da se određena pat pozicija riješi privremenim dogovorom koji računa s demokracijom rastegnutom od manjinske do konsenzualne dimenzije. To je sve upravo blagodat kapaciteta demokracije koju bi neki očito sveli na mjeru „oko pola-pola“ koju oni lakše razumiju. No, demokracija je srećom, daleko šira i bogatija u svojim mogućnostima i rješenjima od ograničenih tumačenja takvih paničara. Paničari također zaboravljaju da su mehanizmi demokracije širi i od samih dogovora parlamentarnih stranaka, jer ona živi i u ostalim društvenim sferama i čitavoj lepezi civilnog društva.

Sva parlamentarna rješenja postignuta dogovorom, a ne diktatom, jesu demokracija, pa tako i izvršna vlast koja bi bila formirana konsenzusom svih zastupnika (do jednog!) u okviru trajanja njihova mandata.

Raspon demokracije je tako, da se poslužimo brojem saborskih zastupnika, od toga da 151 zastupnik ima 151 mišljenje i ne dogovore se ni oko čega, do toga da u nekoj stvari njih 151 misli isto ili jednako. Ili će netko jednoglasno izglasane zakone proglasiti nedemokratski usvojenim zakonima? Molimo stoga da se paničari demokracije u Hrvatskoj ne igraju na naš, nego za svoj račun područjem koje ili ne poznaju ili ga zlonamjerno iskrivljuju , makar pritom bili i filozofi i politolozi i „opinion makeri“.

MOŽE LI NEUTRALAN PREDSJEDNIK VLADE BITI USPJEŠAN?

Dok traje pokušaj dogovora oko formiranja Vlade i dok se god bude s tri strane razmatrao prijedlog neutralnog premijera postavljat će se pitanje može li osoba koja nije rezultat volje birača bolje upravljati izvršnom vlašću od osoba koje su izabrane na parlamentarnim izborima?

Moramo pojasniti nekoliko stvari koje se u javnosti neprestano miješaju. Izbori su bili za parlament, a ne za Vladu. Politički izborni legitimitet imaju saborski zastupnici u parlamentarnoj dimenziji, ne i u izvršnoj. Ne moraju svi zastupnici biti u izvršnoj vlasti, niti se to tako događa. U izvršnu vlast prelaze samo neki, no to nije obveza ni nužnost. Jednako bi bila predstavnik političke volje i izvršna vlast u kojoj ne bi bio niti jedan jedini izabrani saborski zastupnik. Uzmimo da je na izborima pobijedila jedna od koalicija i da je među svojim članovima izabrala najbolje kandidate za ministarska mjesta tako da niti jedan od njih nije ni bio na kandidacijskim listama. Zar bi ta Vlada bila izraz neke političke ne-volje? Zar bismo joj oduzimali legitimitet? Ne, to bi bio sasvim legitiman izbor parlamentarne većine. Dapače, čak ni predsjednik te Vlade ne mora biti saborski zastupnik. Nadalje, ni mandatar uopće ne mora biti član te Vlade. Mandatar je osoba koja ima dokaz o natpolovičnoj potpori saborskih zastupnika za formiranje izvršne vlasti, a on je može formirati tako da on sam u toj izvršnoj vlasti uopće ne bude ili da ne bude na čelnom mjestu.

Ako saborska većina svojom političkom voljom (bez „fige u džepu“ ili „klipova po nogama“) povjeri vođenje izvršne vlasti neutralnoj nestranačkoj osobi tko ima pravo reći da ta osoba ne utjelovljuje njihovu političku volju i njihov politički legitimitet? Tko ima pravo reći da će on biti nesposoban, jer nije stranačka „produžena ruka“, ako mu se u zadanim zakonskim i programskim okvirima povjeri upravljanje izvršnom vlašću? On će biti neuspješan samo ako je sam nekompetentan ili ako mu oni koji su mu povjerili tu izvršnu ulogu blokiraju rad. Ali u ovom drugom slučaju nije problem u njemu, nego u nekorektnosti onog tko ga je (jednostavno rečeno) prevario.

MOST nezavisnih lista u slučaju neutralnog premijera i neutralnih ministara ne misli na političke figure i ukras, nego na snažne osobe s neosporivim integritetom i osobnošću. Osobe koje će, nakon što poslušaju političku volju triju strana (ako do nje dođe) i prepoznaju u njoj poticaj za svoj dio posla, ozbiljno i duboko zaorati brazdu izvršne vlasti. I jednako je tako rezolutno napustiti ako dožive namjerne opstrukcije od strane onih koji su im dali izvršni mandat.

U modelu Vlade koji je predložio MOST postoje osobe koje jamče (ako to žele bez „fige u džepu“) pretakanje političke volje u ono što bi činila izvršna vlast. To je prvi potpredsjednik (ili zamjenik premijera) koji bi bio čelnik jedne od dviju najvećih političkih stranaka/koalicija (pola mandata bi to bio čelnik jedne, a zatim pola mandata čelnik druge najjače političke opcije). Ostale potpredsjedničke pozicije s istim prenošenjem vjerodostojne participacije u izvršnoj vlasti preuzele bi druge dvije opcije zajedničke trojne Vlade. Uz neutralne ministre, Vladu bi činili dobrim dijelom i ministri iz samih stranaka/koalicija, pa bi i preko njih bilo prisutno jamstvo iskrenosti potpore zajedničkoj Vladi. Ili bi njihovim mogućim opstruiranjima rada Vlade bilo jasno vidljivo da je načelna potpora samo maska za neke druge prikrivene usko interesne namjere, pa bi se ta neiskrenost jasno osjetila i daljnja suradnja raskinula.

MOST smatra da je prigovor o nekompatibilnosti ovako široko zamišljene izvršne vlasti, kao i o neoperativnosti osoba iz različitih, pa i oprečnih političkih opcija, samo uvjetno opravdan. Naime, ako se ne postigne politička volja onda je takva Vlada nezamisliva. Ali ako se postigne politička volja formiranja Vlade s određenim jasnim okvirima i zadatkom tada taj prigovor otpada. Jer takva Vlada neće rješavati sve društvene prijepore, nego pokrenuti one promjene za koje postoji okvirni dogovor triju strana. A takva područja ne samo da postoje, nego su neka i neprovediva bez tog konsenzusa. Uzmimo samo reformu javne uprave. I nije ključan tek dvotrećinski uvjet, jer se on dijelom može pokriti i referendumom. Ključna je spremnost cijelog društva da se takva strukturna reforma uistinu kvalitetno provede, a značajno će deblokirati državni sustav u korist svih građana i u korist poduzetničkih inicijativa koje trebaju nositi Hrvatsku prema boljitku i za „lijeve“ i za „desne“ i za „centar“. U slučaju da jedna strana ne bude uključena u zajedničku izvršnu vlast i saborsku većinu, kako će njezin dio biračkog tijela doživljavati strukturne i dubinske promjene državne uprave? Kao pozitivne ili kao negativne? Kao promjene usmjerene prema boljitku sviju ili protiv onog dijela društva čiji su poredstavnici izvan procesa odlučivanja i provođenja tih reformi?

A hoće li ta raznorodna Vlada biti efikasna i usklađena više ovisi o zadanim poslovima i okvirima, nego o različitosti na drugim razinama. I u prošle četiri godine imali smo ministre koji jedni s drugima nisu komunicirali ili su se čak i otvoreno sukobljavali. Imali smo i javno priznanje jednog smijenjenog ministra da s premijerom nije razgovarao mjesecima. I sve to u okvirima jedne stabilne i međusobno čvrsto povezane koalicije.

REFORMSKA VLADA S NEUTRALNIM PREMIJEROM MOGUĆA JE I S JEDNOM OD KOALICIJA

MOST od početka dosljedno govori o prijedlogu trojne Vlade (od prvog sastanka s obje strane!), pa otpada prigovor o metodološkoj pogrešci. Obje strane su od prvog susreta znale da MOST želi zajedničku Vladu, jedino nisu jasno znale s kim na čelu, ali su mogle zaključiti kako je logično da to bude neka neutralna osoba. MOST javno već duže vrijeme komunicira i ideju neutralnog premijera, jer se u slučaju obostranog pristanka dviju stranaka/koalicija to logično nameće samo po sebi. Ali MOST jedno ne radi niti će raditi, ma koliko mu se to u javnosti imputiralo, tjeranje dviju koalicija na suradnju, nego ih uvjerava o dobrobiti takve suradnje. MOST dakle ne želi na silu utjerivati dvije stranke/koalicije na suradnju koju one ne žele. No, one toj suradnji još nisu rekle definitivni NE. Taj ne je još uvijek nedorečen, pa MOST još drži otvorenima vrata za DA.

MOST je zamolio odgovor obiju strana do ponedjeljka 15. prosinca, a nakon toga započet će priprema za konstituiranje Hrvatskog Sabora i formiranje Vlade s onom stranom koja prihvaća ponuđeni model s neutralnim premijerom. MOST bi volio da to prihvate obje strane, ali neće na tome inzistirati nakon ponedjeljka. Daljnji dogovori vodit će se s onom stranom koja bude spremna na šire horizonte od onih pod kojima je dosad bila. Ulogu širenja horizonata u tom dogovoru preuzet će na sebe MOST tako da će barem u Hrvatskom Saboru uvažavati i one kvalitetne inicijative koje budu dolazile s oporbene strane, jer će uz potporu MOSTA i te inicijative može imati natpolovična većina.

JE LI MJESTO PREDSJEDNIKA SABORA NEDOSTOJNO ZA PREDSJEDNIKA NAJVEĆE STRANKE?

I sad smo došli do Hrvatskog Sabora. U prijedogu MOSTA mjesto predsjednika predviđeno je za predsjednike dviju najvećih stranaka tako da mandat podijele. Dok je jedan prvi potpredsjednik (zamjenik) u Vladi, drugi bi prema tom prijedlogu bio predsjednik Hrvatskog Sabora. Na pola mandata bi došlo do zamjene.

Nismo dosad imali na tom mjestu predsjednikua najvećih stranaka iz jednostavnog razloga. Većinski pobjednik ili onaj tko je uspio formirati većinu, odlazio je na mjesto premijera, a mjesto predsjednika Sabora ostavljao nekom s „rezervnih položaja“ (a jednom je to bio i predsjednik manjeg koalicijskog partnera, HSS-a). Tako je i Hrvatski Sabor, iako najviša državna institucija prema Ustavu, uvijek bio sluga izvršne vlasti. Iako je zapravo Sabor „šef“ Vladi. U ovim okolnostima kada nitko nema većinu mjesto predsjednika Sabora dobiva na iznimnoj važnosti. Obje ravnopravne političke opcije u Saboru trebaju glasove MOSTA za postizanje većine. A MOST koji se ne želi a priori svrstavati uvijek može stati uz onu stranu koja pruža kvalitetnije prijedloge i rješenja. Prvi put u Hrvatskom Saboru i ona strana koja nema svojeg predstavnika na mjestu čelnika Sabora može doći do plasiranja svojih ideja u suradnji s MOSTOM.

Umjesto problematičnog Sabora kojem ni konstituiranje nije pošlo za rukom „od prve“, ovaj saziv Hrvatskog Sabora može biti prvi sa stvarnom šansom dijaloga i uvažavanja i usvajanja rješenja druge, „slabije“ strane. A
dosad smo uvijek znali kako će završiti prijedlozi oporbe, makar bili i za Nobelovu nagradu! U tom slučaju paničari demokracije trebat će preispitati svoje teze o susprenziji demokracije u neke potpuno suprotne tvrdnje.

Naravno, cilj Sabora je pružiti što kvalitetniji zakonodavni okvir izvršnoj vlasti, ali i djelovati tako da zakonska rješenja traju bitno duže od jednog njegova saziva.