Među nazočnima zamijetio sam mnoga poznata lica, među kojima bivšu saborsku zastupnicu Ružu Tomašić, Zvonka i Zdravku Bušić, a neki mi vele da je tu bila i Anica Martinović-Kovač.

Organizatori ovog koncerta, rakićke tvrtke “Dušić, Šišović i Verdić”, a posebice poduzetnik iz Zagreba, inače rođeni Rakićak Ilija Tokić, zadovoljno trljaju ruke, jer su prikupili desetke tisuća maraka za opremanje ovdašnje škole, za što je namijenjen cjelokupni prihod.

Bilo je tu svega i svačega, pjesme i veselja, ića i pića, pljeska i vatrometa, samo nije bilo ama baš nikakva incidenta. Također nitko nije vidio ni čuo ni jednog posjetitelja s ustaškim znakovljem ili pak povikom. Pa sam u kratkom razgovoru pitao Marka Perkovića Thompsona kako to tumači, s obzirom na činjenicu da je Hercegovina u komunizmu tretirana kao “ustaški kraj”, a danas Hercegovce mnogi doživljavaju kao “tvrde” Hrvate. 

- Ljudi su ovdje shvatili da moji koncerti nisu neka politička tribina ili miting, pa su došli isključivo radi pjesme. Nekim “demokratima” smetaju moji stihovi koji govore o domoljublju, obitelji, vjeri... pa mi imputiraju fašizam. – Znači li to da vam netko “pakira” i momke s ustaškim znakovljem na koncertima? – I to je moguće.

No, ne mogu ja, niti mi to pada na pamet, niti je to moj posao, legitimirati posjetitelje i pratiti kako se tko odijeva i što tko govori. Valjda u Hrvatskoj postoje institucije koje trebaju raditi svoj posao. Još od mene traže da se nečega odreknem, nešto osudim...

Neki novi demokrati rade po komunističkoj matrici, a to je da svakomu dopuštaju govoriti i pjevati ako taj govori i pjeva po njihovu ukusu. Inače... ja mogu odgovarati samo za svoje čine, a to znači da se ne odričem ni jedne svoje pjesme ni izgovorene riječi. A ljubiteljima moje pjesme i sada poručujem – nosite znakovlje pobjedničke Hrvatske vojske iz Domovinskog rata.

Nakon razgovora s Thompsonom priđe mi jedan gospodin, reče da se zove Vlašić, da je pokušao organizirati Thompsonov koncert u Puli i da od toga neće odustati. Istoga sam dana pročitao izjavu jednog istarskog čelnika koji poziva Thompsona na ručak i vino, gdje bi mu objasnio da nije na pravom putu. – A što je pravi put? Do ljudi se ne dolazi samo autocestom, nego i lošim cestama kakva je ova do Rakitna - smije se Thompson.