Sve je to zbog četvrtog bocuna
"Bila je ratna devedesetdruga – moralo je biti proljeće – jedna od onih večeri između zadnjeg Ferala
i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna
reprezentacija splitskog Rico’s bara tu: lokalni redikuli s Toća,
novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke,
reporteri Reuters’a i El Munda, mjesne pijančine,
HOS-ovci i vojni policajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni
pomorci i – tamo, za stolom u kutu – Predrag, ja i četvrti bocun crnog.
Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz –
kako bi rekao narodni pjesnik – ‘gustu maglu’. Ono što je izronilo iz
magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose,
s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i
kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika,
i tročetvrtinski rif i poklič ‘Za dom – spremniiiiii!’, i opće ludilo u
trattoriji, i onda opet ‘stavi tu pismu opet’, pa opet, pa opet,
‘nećete u Čavoglave, niste ni prije’.
Thompson nam reče da se zove taj tip, ne Tompson nego Thompson, sa ‘h’,
po onom strašnom puškomitraljezu iz Drugog svjetskog rata kojega on
duži u svojoj bojni. I da dolazi iz Čavoglava, da tamo drže liniju
prema Mirlović Polju, i da je on tu pjesmu napisao sâm, iz glave.
Sjećam se kako smo ga Predrag i ja mrtvi ozbiljni i mrtvi pijani
uvjeravali da ima autentičnu ratničku pjesmu, hit rata ‘92, i da će ta
pjesma pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i
Dražena Žanka. I onda opet vrati kazetu na početak, još jedanput, ‘tuče
thompson, kalašnjikov, a i zbrojevkaaaa, baci bombu, goni bandu preko
izvoraaaa…’, pa još jedanput, a u trattoriji nered i rasulo.
Sjećam se još da su na kazeti, snimljenoj u nekom primitivnom radijskom studiju, bile četiri verzije Čavoglava, među kojima i ona hard-core, s uvodom "za dom spremni" i stihovima poput čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji,
ali i jedna ublažena, bez bojnog pokliča u uvodu, i bez Baljaka i
Mirlovića, srpskih sela oko Čavoglava, namijenjena očito politički
korektnom tržištu.
Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s Baljcima i
Mirlovićima, i kako smo poslije te noći završili u restoranu Emona,
gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti Thompsona na
binu, i kako je Dino popizdio, i kako smo kazetu s Čavoglavama
na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi
pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom
će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam.
Ostalo je, naime, povijest.
Deset godina kasnije, isti taj sramežljivi i krezubi mladić, sad
nakratko ošišan, s potpuno novim porculanskim zubalom i nekakvim
pseudostarohrvatskim medaljonom oko vrata, sav u crnom stoji na
gigantskoj bini na Hajdukovu stadionu, pred četrdeset tisuća ljudi
pjeva Sa nebeskih tih visina daj nam, Bože, opet sina, da nas vodi iz bijede sve do pobjede – e, moj narode!, dok politički komentatori poljudski spektakl ocjenjuju dokazom uzleta ekstremne desnice i najavom parlamentarnih izbora".
Boris Dežulović
("Dani", broj 275, 20. septembar 2002)