Pop fašizam kao kulturni kod Balkana
Kažu
da su ratovi na području bivše Jugoslavije počeli na sportskim
borilištima. Arene masovne histerije razjarenog nacionalizma su nakon
procesa kidanja SFRJ ostale jednako upotrebljivo sredstvo nacionalne
homogenizacije i mobilizacije. Izložba ekskluzivističke jarosti i
patetičnog samoljublja odavno su deo folklora eks-jugoslovenskih
državica, među kojima Srbija i Hrvatska prednjače, naravno.
Najnoviji koncert Marka Perkovića Tompsona u Zagrebu još jednom je
potvrdio postojanost tog balkanskog šovinističkog hibrida fašizirane
popularne kulture i sporta koji su interesno suspregnuti sa državnim
aparatom. Sportsko borilište, ta moderna crkva etatističke religije,
postalo je nezaobilazni rasadnik nacional-šovinističke (političke)
kulture na ovim prostorima.
Mladi
su osuđeni na ulogu agresivnih statista u dekoru medijskog spektakla.
Instrumentalnost nacionalističkih kolektivnih egzaltacija postala je
autonomni stadionski ritual - sredstvo je postalo cilj za sebe.
Slepi anti-komunizam, povampireni anti-semitizam, klerikalizacija i
retradicionalizacija indikatori su fašizacije post-jugoslovenskih
društava. Bizarnosti poput kju-kluks-klanovskih pritisaka i redovnog
navijačkog "majmunisanja" kad god neki tamnoputi igrač primi loptu, kao
srpski specijaliteti, može se reći da su "post-moderni" dodaci na
tradicionalnu osnovu fašističke i fašistoidne kulture na ovim
prostorima.
Da se ne radi tek o 'grupi izgrednika', već da je u pitanju dublji
društveni problem koji se tiče pitanja socijalizacije i karaktera
socijalnih institucija, svedoči i činjenica da isti model reprodukuju i
momci koji nose nacionalni dres. Odrasli u istoj zemlji, učeni na istim
uzorima, bili predmet iste državne manipulacije, fudbaleri i navijači
govore istim kulturnim kodom.
Pre svega par dana mladi "orlovi" su zajedno sa svojim vernim
navijačima ponovo posegli za pomenutim srpskim receptom tokom i nakon
susreta sa fudbalskom reprezentacijom Engleske. Komunikacija između
Srba na tribinama i onih na terenu je bila savršena, a rasizam
univerzalno sredstvo komunikacije.
Grdno bi se prevario svako ko bi ovaj problem pokušao da gurne na
margine kriminogenog luzeraja i sopstvenu mračnu stranu posmatra kao
strano telo. Fašizacija eks-jugoslovenskog regiona se kapilarnim
širenjem utkala u samo 'biće' ovdašnjih nacionalnih plemena. Prosta
amputacija nije moguća, a guranje pod tepih ulepšavanjem sopstvenog
portreta uveliko se pokazuje kratkovidom i dugoročno katastrofalnom
politikom.
Stasale su i stasavaju nove generacije kojima fašizirani kulturni
kod predstavlja integrisani deo socijalnog okruženja, njihovu
"normalnost", "prirodnost". Utoliko zahvat mora biti dublji,
radikalniji, obuhvatniji - onoliko koliko to može i jeste čitava jedna
(politička) kultura, onoliko koliko je svako od nas kao složena,
višedimenzionalna ličnost podložna njenim uticajima.
S. P. Baćko
KONTRAPUNKT