Photo: Stock

Siledžije više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi – čitava je to menažerija onih koji su, na mig vlasnika, spremni u ime demokratskih principa napasti sve one koji su smetnja društvenom dobru, a tek onda, uzgred budi rečeno, i interesima vlasnika. Kao nagradu za uspjeh u odbrani slobode govora i demokratije, dozvoljeno im je da, sa vremena na vrijeme, za svoj merak, pljunu nekoga ko njih lično nervira

Photo: Kliker

Bio je kao Katrina. Kao cunami. Bio je prirodna nepogoda na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Sejdić je vladao Dobrinjom. Bio je sve, po do it yourself principu: i okrutni car i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.

Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva. Ljevičarska sućut se razvije tek docnije, kada život pomazi nas a pregazi sejdiće. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a sejdići postanu alkoholičari koji skupljaju boce i karton i čija mladunčad po ulicama zaskaču negu drugu djecu očeva iz srednje klase. Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i Sejdićevim psovkama utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o osveti potlačenih.

Jedna je žena, bjelkinja, zapucala u Vašington, na Obaminu predsjedničku inauguraciju. Naletjela je na grupu građana Afro-američkoga porijekla. Silovali su je. Žena je kasnije novinarima izjavila da silovateljima ništa ne zamjera: oni su vjekovima bili zlostavljani od strane društva kojim dominiraju bijeli rasisti. Njih je društvo natjeralo na nasilje: oni su žrtve nejednakosti i rasnih predrasuda. Na neki način, činjenicom da pripada rasi bivših bijelih zlostavljača, ona je to silovanje zaslužila. Ona ne osjeća bijes, nego sućut sa svojim silovateljima.

Ta je žena mnogo bolji čovjek od mene. Pitanje mjere filozofsko je pitanje. Meni se čini kako ne treba pretjerivati sa razumijevanjem za druge ljude. Nemoj drugome oprostiti ništa što sebi ne bi oprostio. Svi smo i žrtve i dželati – zato je svijet tako neugodno mjesto. Svi smo mnogo puta povrijeđeni, i to ne može biti nikakva isprika za to što smo povrijedili druge.

Iz sopstvenog iskustva, čini mi se da stvari stoje ovako: da bi se čovjek borio za prava potlačenih, mora ili pripadati potlačenima, ili sa njima imati što manje kontakta. Jer je tužna istina: čim dobro upoznamo ono za što se borimo, ne pada nam više na pamet boriti se za to. Jesmo li sigurni da za Marxa i Engelsa proleteri nisu bili apstraktni subjekti-žrtve, kao što su to za današnje liberale gladna afrička djeca, ili Azijati u pogonima velikih zapadnih kompanija ili oboljeli od AIDS-a u Nigeriji?

Malo bulinga u djetinjstvu nikome nije naudilo. Tako je to kod muškaraca: ko u djetinjstvu nije bio žrtva bulinga, ima dobre šanse da će do tridesetpete ili završiti u zatvoru ili porodičnu kuću pretvoriti u zatvor u kojem je on upravnik, onaj koji zlostavlja sopstvenu porodicu, žrtvu tragične činjenice da skota neko, bilo ko, još nije ubio.

Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nije bilo pobjednika. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije. Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu i svakako govori tako mnogo o meni.

Photo: cinema.concordia.ca

Za godinu, dvije ili pet, sve će naše političke stranke imati gotovo u dlaku iste političke programe. Sve će takozvane javne ličnosti govoriti iste stvari, jer će naučiti da majstorski vladaju politički korektnim govorom. Sve će novine biti iste, samo što će jedne pisati o korupcijskim skandalima vezanim za drugu političko-finansijsko-medijsku grupaciju, dok će one druge objavljivati tekstove o korupciji u njihovim redovima. Biće to stabilne demokratije. Nije da se žalim: ovim tekstom sam samo želio da, boraćosićevski rečeno, naglasim važnu ulogu sejdića u svjetskoj demokratiji.