Može se uočiti kako je LGBT… propaganda često nedosljedna i kontradiktorna. U njezinim začecima, naglašavali su kako su oni različiti i kako ih takve treba prihvatiti. Danas, pak, propaganda ide u smjeru da smo svi isti. Isto tako, dugo smo slušali priče kako je seksualno opredjeljenje stvar pojedinca i kako nitko nema pravo nikome zavirivati u sobe, dok danas upravo oni na sva zvona govore o tome i marširaju ulicama reklamirajući svoje sklonosti.
Nadalje, LGBT… krugovi oduvijek su ismijavali brak i prikazivali ga kao ostavštinu zaostalih ljudi, bezvrijednim komadom papira koji ništa ne znači, dok danas inzistiraju na tome da se i njihove zajednice zovu brakom. Isto tako, djeca su kod njih uvijek bila smatrana obavezom, smetnjom u životu koji treba biti usmjeren prvenstveno ostvarivanju osobnih ciljeva, dok se danas svi silama bore za skrbništvo nad djecom. Možemo tako nadugo i naširoko, princip je isti. „Napredno-progresivna“ ideologija često je u sukobu sama sa sobom.
Konačno, kad maknemo u stranu ove apsurde i nedosljednosti, mene zanima jedno. Što konkretno LGBT… udruge traže? Koja su to prava njima uskraćena?