Ante je napisao/la:
Rasprave o prošlosti, koje se kod nas uglavnom svode na 'ustaše i partizani', često zaista znaju biti banalne i zamarajuće, no osobno ne mislim da su zbog toga nevažne. Baš naprotiv, to je jedna vrlo važna tema, i dok se ona ne razjasni, bojim se kako ćemo se uvijek vrtjeti u krug bez konkretnih zaključaka. U tome ja vidim problem kad su takve rasprave u pitanju, ne zato što je ta tema nevažna, nego zato što se o njoj priča na banalni način i što se ona koristi u dnevnopolitičke svrhe.
Drugi svjetski rat jedan je od najvažnijih događaja novije povijesti, i svima nama koji smo rođeni u drugoj polovici 20. stoljeća on je na neki način obilježio život. Nije to sam naša stvarnost, i druge države se bave tom temom, no Hrvatska je po tom pitanju specifična jer se njezin narod u Drugom svjetskom ratu borio na obje strane i jer smo nakon njega imali i Domovinski rat koji je temu učinio još kompleksnijom.
Zatvaranje knjige 'ustaše i partizani' i njezino slanje u ropotarnicu povijesti bit će moguće tek kad se konačno donesu konkretni zaključci, kad na površinu ispliva kompletna istina o toj temi, ili kad jednostavno umru sve generacije koje imaju ikakav doticaj s tim. Kaže se kako istinu i povijest pišu pobjednici, tako je bilo i nakon Drugog svjetskog rata kad je napisana „istina“ koja se ne smije preispitivati, iako sve upućuje na to u njoj ima jako puno rupa. Ne kaže se uzalud kako je povijest učiteljica života i kako se kuća gradi od temelja. Mi te temelje nemamo, i zato se ovakve rasprave uporno iznova recikliraju i postaju sinonim za nešto banalno, trivijalno i nevažno, iako se radi o temi koja je izuzetno važna.
Vidi cijeli citat
Ante, činjenica je da je sviđalo se to nekim ideolozima ili ne, ali država Hrvata ili hrvatska država istinski bilo ono što je Tuđman stalno govorio težnja hrvatskog naroda za samostalnom državom. Ali tih godina je na europskom tlu zavladalo nešto što je poraženo 1945. Povijesne činjenice su i AVNOJ, i Ustav '63, Ustav'74, uz to ide i hrvatsko proljeće i 19 godina hrvatske šutnje, paralelno u emigraciji život čini svoje, emigracija ima svoju politiku o tim pitanjima. Po meni se radi o zločinačkoj propagandi, manipulaciji Srba prečana od strane velikosrpskih ideologa da s Hrvatima nema suživota, da se na bilo koju inicijativu promicanja hrvatske kulture riga teška vatra, gajio se duh antihrvatstva. Tu je uzrok tome što su Hrvate predstavljali kao "genocidne", "fašistoidne" i da ne nabrajam daljnje neboloze. Jednostavno spletom okolnosti se dogodilo da ta ideja o hrvatskoj državi zbog perioda 41-45 bude kontaminirana, što je dalo mota svim ovim protuhrvatskim snagama da jačaju taj njihov obrazac da je svaka hrvatska državaa duboko antisrpska. Nakon toga nije teško bilo potpaliti fitilj oružane pobune. Na kraju su najveću cijenu platili oni koji su povjerovali u te priče, u tu propagandu. U srpnju 1995. u razgovoru Mile Martić postavlja pitanje: "A tko će reći narodu da će ponovo živjeti u Hrvatskoj?"