U kakvom drustvu zivimo

Dejan NS
Dejan NS
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 26.01.2005.
Poruka: 24.360
10. prosinca 2009. u 12:49

Partizani obaraju rekorde

„Bitka na Neretvi” gledanija od Lige šampiona


Igrani film Veljka Bulajića „Bitka na Neretvi”, koji je prikazan u okviru ciklusa antifašističkog filma na Hrvatskoj radio televiziji u utorak uveče, bio je gledaniji od Lige šampiona koja je u isto vreme emitovana Novoj TV

Kako pišu hrvatski mediji, legendarnu „Bitku na Neretvi” gledalo je 16 odsto gledalaca dok se fudbalom Juventusa i Bayerna zanimalo 10, 7 odsto.

Jugoslavensko-nemačko-italijansko-američki film koji je uz brojne nagrade 1969. nominovan za Oscara među pet najboljih filmova van engleskog govornog područja, bez obzira na to što traje skoro tri sata, bio je u utorak najgledaniji program nakon 20 sati. Prema rečima režisera Veljka Bulajića, prikazana je perfektna i necenzurisana verzija, a priznaje da nije iznenađen gledanošću filma.

„Javili su mi s Televizije podatke o gledanosti. Ukupno po televizijama je 16 posto, a 33 posto na HRT-u. Što znači da je film gledao svaki treći Hrvat. Prvi put sam ga gledao u obiteljskom okružju i mogu reći da sam ja najveći kritičar”, rekao je Bulajić za Jutarnji list.

Podsetimo, prvi film u okviru ciklusa problematičnog naziva antifašistički film, umesto partizanski, bio je „Sutjeska” režisera Stipe Delića koju je gledalo 17, 4 odsto gledalaca, što je bilo više i od Drugog dnevnika.

...

Sad Und likuje!

Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic
Dejan NS
Dejan NS
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 26.01.2005.
Poruka: 24.360
10. prosinca 2009. u 14:31

Ergić: Depresija i društvo

Ergić: Depresija i društvo Robert Enke, golman nemačke reprezentacije je počinio samoubistvo. Jedan od hiljade onih koji svakodnevno sebi oduzimaju život neadaptirani na modernu dinamiku života i potišteni psihičkim poremećajima. Međutim, tek kad to učini neko sa naslovnih strana, na trenutak se prekine ćutanje o društvenim tabuima kakvi su psihičke bolesti. Dok se ljudi zamajavaju ptičijim,svinjskim ili kakvim sve ne virusima i navodnim bolestima, sa druge strane psihoze, fobije, depresije, sindromi hroničnog umora i slično ne samo da su poprimili dimenzije pandemije, već uzimaju daleko više ljudskih života, oduzimajući celom društvu njegov „elan vital". Čak i kad se povede javna debata, kao povodom Enkeovog samoubistva, i kad se pokušavaju da nađu uzroci njegovog čina, gotovo nikad se ne ulazi u dublju i detaljniju analizu, zato što bi se došlo do zaključka da je upravo vrednosno ustrojstvo društva u kom živimo totalno poremećeno. Jednostavno, kolektivnoj moralnoj svesti društva i savesti pojedinca bilo bi previše teško da prihvate odgovornost i krivicu za ovakve postupke, a sam legitimitet društva ovakvog kakvim je stvoren bio bi doveden u pitanje. Zbog toga on i njemu slični ne smeju da budu predstavljeni isključivo kao „žrtve svoga doba''.

Društvo je prepuno maskulinim kompleksima, ostacima mačo rezenovanja  u kojem nema ništa stravičnije nego pokazati slabost, ranjivost ili emotivnost. Najveća je sramota patiti od mentalne bolesti ili impotencije, obe kao falusnim simbolima dominacije, muškosti, nadmetanja i izdržljivosti, a radi se ustvari o najobičnijim, prirodnim poremećajima, kojih se ni najmanje ne bi trebalo stideti.

Istovremeno, uspešno se gaji mit o sportu kao fenomenu i izvoru zdravlja, sklada tela i duha. Profesionalni sport je sve drugo samo ne zdrav. Sportisti koji su dosegli svoje mentalne i fizičke limite ne samo da antiiflamatorima i analgeticima pokušavaju da ublaže bolove i spreme se za sledeću borbu ili takmičenje već mnogo njih sve češće poseže za psihoaktivnim lekovima i supstancama. Koristi se sve, od antidepresiva do simpatomimetikuma i ostalih stimulanata. To što ni u celom društvu nije ništa drugačije i što stotine miliona ljudi svakodnevno konzumira psihoaktivna „pomagala" izgleda nije toliko alarmantno.

Što god je sport kompetitivniji potrebniji su sve veći nivoi psihofizičke izdržljivosti, pa je i veće iskušenje da se sportisti upuste u korištenje stimulativnih supstanci, što dozvoljenih što nedozvoljenih. Sve to, povezano sa takozvanim pobedničkim mentalitetom, koji se usađuje sportisti od malena i uspehom kao jedinim životnim smislom, predstavlja fatalan životni koktel. To možda najbolje ilustruje moderni biciklizam koji je sušta inkarnacija borbe, izdržljivosti i spremnosti da se za tron da i život. Sportista kad prestane da pobeđuje prestaje da postoji, jer ne vidi smisao van uskog sportskog mikrosveta koji diktira vrednosti. Pre neko vreme poznati biciklista Marko Pantani je pronađen mrtav, sumnjalo se na samoubistvo. Cela Italija je oplakivala„svog" šampiona.

Sva društva i epohe imale su svoje slabosti, brutalnosti i protivrečnosti, ali glavna odlika današnjeg je, svakako, očigledno licemerje. To isto društvo pred kojim je Enke i njemu slični imao strah i stid da ispolji svoje slabosti i koje je stvorilo takav vrednosni sistem u kojem je običan, izlečivi mentalni poremećaj velika slabost i hendikep, sada ga oplakuje i žali za njim.. Ista ta javnost, klubovi, treneri, sponzori i navijači, koji od igrača zahtevaju da da poslednji atom snage i da ostavi „srce na terenu" (to su u poslednje vreme bukvalno i učinili Puerto, Foe, Feher, O'Donel), posle će se zajedno okupiti u tužnoj povorci i prirediti mu spektakularan oproštaj.

U našem društvu spektakla svakom se dodeljuju uloge. Sportistima kao na primer Enkeu ili Dajzleru, koji je prekinuo karijeru zbog depresije, bila je dodeljena uloga idola i zvezda. Javnost i mase određuju ko su oni, daju im ulogu i identitet, a samovrednovanje njihove ličnosti direktno je zavisno od odobravanja ili negodovanja mase. Oni mogu da biraju kad će sportista biti heroj a kad „šajse milioner''. Sportista je danas javno dobro i tako se javnost prema njemu odnosi, sve želje i očekivanja se projektuju na njega. Koliko on pripada svima, a najmanje sebi najbolje se vidi na tim spektaklima sahrane kao što je nedavno bila Enkeova. Govore drže raznorazni zvaničnici, funkcioneri drže pres konferencije, političari izjavljuju saučešća, mediji i navijači pohode stadion. Čak ni u momentu smrti porodici i najbližima se ne ostavlja vreme za intimu, zamiran oproštaj od drage osobe već se, kao i u svakoj režiranoj predstavi,do najsitnijih detalja planira poslednji čin.

Tako tragično preminuli sportista nastavlja da igra u tom teatru svoju poslednju ulogu- ulogu legende, koja je u društvu spektakla jedna od istaknutih protagonista. To, naše društvo spektakla u istoimenom delu više nego briljantno opisao je Gi Debor.

Gi Debor je počinio samoubistvo.

Autor: Ivan Ergić, fudbaler turskog Bursaspora i bivši reprezentativac Srbije
Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
10. prosinca 2009. u 20:13
Pogrijesili su u nazivu ciklusa, to se zove "ciklus znanstveno-fantasticnog filma".


Vilenjak
Vilenjak
Moderator
Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.971
10. prosinca 2009. u 20:19
dimnjacar je napisao/la:
Pogrijesili su u nazivu ciklusa, to se zove "ciklus znanstveno-fantasticnog filma".


Vidi cijeli citat


patili su Švabi
Domovine sin
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025
10. prosinca 2009. u 20:32
To je ciklus zvani cirkus.
Vilenjak
Vilenjak
Moderator
Pristupio: 10.11.2003.
Poruka: 92.971
10. prosinca 2009. u 20:33
NYC je napisao/la:
To je ciklus zvani cirkus.
Vidi cijeli citat


al je Bata legenda
Domovine sin
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025
11. prosinca 2009. u 01:55
Bio sam u gimnaziji kad su nas vodili čoporativno (sva odeljenja) na obavezno gledanje "Neretve".

A negde sam nedavno čitao sećanja naših glumaca na snimanje "Sutjeske". Tako sam saznao da je Richard Burton (glumio je Druga Tita) bio pijan ko letva, od jutra do mraka    . Ne znam je li to bio Bata ili neko drugi, tek, morao je neko da pridržava Burtona od pozadi dok se ne snimi scena, jer ovaj nije mogao da stoji na nogama!!!!!!!
Ali, so what? Imalo se - moglo se.... To jest, mislilo se da se ima... 

Eh, koje je to ludo vreme bilo! I niko da zucne naglas, "izvin'te, od koje love se ovo finansira?"  Ili, "izvin'te, a koliki je Burtonov honorar?"
Sigurno su ova pitanja bila svima na umu, ali 'ajde, budi ti heroj, pa to javno pitaj na "pressici"!!! Ma, nestao bi, tj. progutao bi te mrak brzinom svetlosti....  (mrak - svetlost... kontrast; kapirate?     Buahahahahah)  




Dejan NS
Dejan NS
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 26.01.2005.
Poruka: 24.360
11. prosinca 2009. u 07:55
Profo,
kako god "negativno" zvučao ovaj tvoj poslednji post, činjenica je da su tih godina u SFRJ dolazili da snimaju GLUMAČKE VELIČINE, pa se tako i SFRJ našla na "svetskoj filmskoj sceni", a BG je koliko sam čitao postao centar filmske industrije....napravio se Košutnjak...
Kao sreće, da je danas makar približno stanje.
To je, siguran sam, doprinelo afirmaciji SFRJ kao države u svetu.
Slažem se da je tada bilo nemoguće pitati za finansije, ali zar to nije slučaj i danas, zar nije nepristojno (ja mislim da jeste) pitati nekoga kolika mu je plata?
...
Za sve ostalo je tu bio Ratko Dražević (ne Mastercard).
Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025
11. prosinca 2009. u 08:50
Deki, GLUMAČKE VELIČINE su dolazile jedino zbog odličnih honorara. Kao što su znali da gostuju i u grčkim, portugalskim ili tuniskim filmovima. Beograd NIKADA nije postao "centar filmske industrije", a Košutnjak je napravljen kao maketa grad samo zbog jednog jedinog filma. Nakon toga, Košutnjak je ostao da zvrji. Radilo je samo par studija Avala filma. Kad smo već kod "centra", zagrebački Jadran film je bio mnogo napredniji i tamo jeste snimljeno ili barem montirano nekoliko zapadnih filmova (mislim da je najpoznatiji "Fiddler On the Roof" - Violinista na Krovu).

Ja zaista ne znam da je bilo koji od tih državnih filmskih megaprojekata (Neretva, Sutjeska, Užička republika) nešto doprineo "afirmaciji SFRJ kao države u svetu" . Pre se to može reći za ne-državne, autorske, filmove kao što su bili "Skupljači perja" (nagrada u Kanu) ili filmovi Dušana Makvejeva (Ljubavni slučaj, WR- Misterije organizma - dan danas kultni film na Zapadu).

Što se pitanja u vezi finansija tiče, valjda bi danas takav jedan državni projekat ipak bio detaljno seciran od strane opozicije? Ne znam, pretpostavljam samo.

[uredio NYC - 11. prosinca 2009. u 08:52]
ian wright
ian wright
Moderator
Pristupio: 19.05.2005.
Poruka: 66.039
11. prosinca 2009. u 09:06
ja na te filmove gledam kao na dokument iz odredjenog vremena o odredjenom vremenu i to je za mene (u smislu filmske interpretacije nekog povijesnog dogadjaja ili razdoblja) vrlo pozitivna stvar, bez obzira na sve njihove ideoloske manjkavosti



steta je samo sto u hrvatskoj kinematografiji ne postoje filmovi koji obradjuju druga povijesna razdoblja... sjajni povijesni spektakli na razini Ben Hura ili Gladijatora bi se dali napraviti o dolasku Hrvata, Tomislavu, provali Tatara, bitci kod Sigeta, Zrinsko-frankopanskoj uroti, banu Jelacicu i slicno...
 
ubacis neku ljigavu ljubavnu pricu, propletenu kroz vise-manje uvjerljiv historijski kontekst, 20 000 statista vise ni ne trebas kad ih mozes nacrtat na kompjuteru, obavezan govor glavnog lika pred postrojenom vojskom prije odlucujuceg boja i kraj filma u smislu  "opet smo naebali, al nema veze, jer neki od nas su jos zivi - jos Hrvatska ni propala"...
[uredio ian wright - 11. prosinca 2009. u 09:08]