A što tek reći na ovo?
http://www.24sata.hr/news/monstrum-bez-razloga-do-smrti-cipelario-zenu-67/162798/

jbt. idem ujutro na fax, i dolazim busom na kolodvor, a ono sve policija se tamo okupila, neku tendicu stavili, pomislio momci imaju neku akciju zbližavanja sa građanima, a ono...

A ja mislio da se samo maloljetnici tuku po cestama....Baš sam šokiran ovime...

Bitno da se njemu u pogledu vidjelo da nije normalan, dakle igrat ce na neuracunljivost.

Jel postoji uopće više koja vijest a da nije dio crne kronike?

http://www.index.hr/vijesti/clanak/strava-u-mirkovcima-ubijanje-pasa-i-macaka-na-rasporedu-lovaca-svake-nedjelje-u-ozujku/480636.aspx

Njima bi bilo pametnije da se prihvate učenja hrvatskog jezika i pravopisa, a da hvatanje lutalica prepuste javnim službama koje su za to zadužene

Ranjeni branitelj prosi i živi u šupi jer ga država nema u evidenciji

– Nekad mi se čini da me život odbacio onoga dana kad sam se rodio – priznaje Ivica, kojega je majka ostavila u kutiji pred vratima doma u Dubravi, a od tada je 18 godina živio po domovima.

Promrznuti 40-godišnjak na raskrižju Vukovarske i Držićeve ulice u Zagrebu traži milostinju, a u ruci mu je karton s natpisom “Pomognite branitelju jednom kunom da si kupi kruh”.

Težak život od rođenja

Malo tko povjerovat će u taj natpis. Ali Ivica Leskovar je branitelj i invalid Domovinskoga rata, ali od 1992. godine ne može ostvariti svoja prava.

– Nekad mi se čini da me život odbacio onoga dana kad sam se rodio – priznaje Ivica, kojega je majka ostavila u kutiji pred vratima doma u Dubravi, a od tada je 18 godina živio po domovima. Završio je školu i s punoljetnošću napustio dom te se zaposlio. Tada je počeo rat pa se javio kao dragovoljac. Nakon što je prošao obuku na Borongaju, dodijeljen je 99. brigadi HV-a i prebačen u Slavonski Brod, a potom u bosansku Posavinu, u 103. brigadu derventskog HVO-a. Dva mjeseca poslije na bojišnici u Derventi teško je ranjen u trbuh.

– Prva operacija obavljena je u Derventi, a nakon pada grada prevezli su me u Zagreb, u bolnicu “Sestre milosrdnice”, gdje je obavljena druga operacija. Dijagnosticiran mi je dijabetes i teški PTSP. Nakon bolnice našao sam se na ulici pa sam se počeo obraćati dragovoljačkim udrugama za pomoć kako bih ostvario svoja prava. Oni su se zauzeli za mene, no otkriveno je da me u evidencijama nemaju kao vojnika – kaže Ivica.

Preko takvog birokratskog apsurda, nastavlja Ivica, nije mogao prijeći njegov ratni zapovjednik, pukovnik Zlatko Majić, koji je kod javnog bilježnika ovjerio potvrdu da je Ivica bio pripadnik HV-a od 3. veljače do 20. lipnja 1992., da je ranjen na južnome bojištu, u sektoru II. Nažalost, ni to nije bilo dovoljno da ga uvedu u ratnu evidenciju.

Lijekovi za smirenje

– Legalni posao nisam mogao naći jer kada bi me poslali na liječnički pregled, doktori bi napisali da sam radno nesposoban, a na crno me se nitko nije usudio zaposliti jer su se bojali PTSP-a. Spavao sam u prihvatilištima, jeo u pučkoj kuhinji, kupao se kod časnih sestara. Nažalost, ni danas nije drukčije, osim što sam ostvario pravo na 700 kuna mjesečne naknade za nezaposlene, no time si ne mogu platiti sobu pa spavam u šupi na Trešnjevci.

Bitno da je podrumas Fred Matic savjetnik predsjednika, i da kojekakvi lazni branitelji posjeduju tvrtke i tvrtkice.

Nekad mi se Hrvatska gadi.