Život elite u Zagrebu vrjedniji od života sivih ovratnika u Vranjicu
Posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo otkrivanja nekoliko
ekoloških afera. Kada se govorilo o tim ekološkim svinjarijama sve se
svodilo na to koliko se milijuna izvuklo iz pojedinih fondova.
Nitko nije optužen, a kamoli osuđen zbog radnji koje su dovele do
uništavanja okoliša, zdravlja ili do smrti stanovnika RH. Naravno da
naivno zvuči nastavak rečenice, ali izgleda da je novac u RH jedini
bitan i jedino mjerilo vrijednosti.
Možda bi sustav bolje funkcionirao kad bi odredili cijenu jednog plućnog krila, bubrega, života...
Cjenik s dijelovima tijela
Jednostavno, napravi se tablica (cjenik) s dvadesetak ključnih dijelova
tijela. U kolonama mogu pisati različite cijene, ovisno o tome koliko
su organi rabljeni. Ukoliko je procijenjeni životni vijek 78 godina, to
bi značilo da jetra korištena 39 godina vrijedi samo 50 posto ukupne cijene.
U posljednjem retku tablice pisalo bi "ukupno". Po meni, to je
vrijednost života. Dakle, ukoliko neki zagađivač uništi bubreg, pluća
ili život tada mora
isplaćivati iznose prema ranije navedenom cjeniku. Budući da u
Hrvatskoj život trenutačno i nema neku vrijednost, trebalo bi ga
izraziti u kunama ili eurima. Tek tada bi država možda priznala da je
nastala neka šteta.
Naše pravosuđe dakle ima problem s kvantificiranjem vrijednosti ljudskog života.
Za ubojstvo dviju djevojaka - odeš u elitnu školu
Upravo zato, jer nismo odredili cijenu života, sustav se prelomi na
nesretnicima koji dobiju kaznu višu od zaslužene. Pretpostavljam da je
to razlog zbog kojeg sin tajkuna iz Makarske odrađuje drakonsku kaznu.
Naime, za sitnicu poput ubojstva dviju djevojaka, okrutni sudac odrapio
mu je ni manje ni više nego pohađanje elitne škole u Švicarskoj. Mladiću
je Milka među najmanje ukusnim čokoladama, a ni škola mu nikad nije
bila previše draga. Okrutni sudac udario je pravo u ono što mladić
(ne)voli.
Ipak, da ne budem toliko strog prema našim državnim službenicima, u
pojedinim slučajevima ipak se pokaže da vrijednost života, ako ne točno u
brojku, onda može odrediti barem okvirno.
Kad je procurila informacija da je u koncertnoj dvorani Vatroslav
Lisinski korišten azbest kao izolator, procijenili su kako život
političke elite u Zagrebu vrijedi više od života sivih ovratnika u
Vranjicu (to su bijeli i plavi ovratnici posivjeli od azbesta i cementa).
Dvorana je privremeno zatvorena i u nju su utrpani milijuni kuna za
sanaciju. U rekordnom roku, radnici zaposleni na sanaciji, kao da se
nalaze u nekom SF filmu, u skafanderima su pod svjetlima kamera
počistili dvoranu i šampanjac je nastavio teći.
U isto vrijeme, azbest u Vranjicu nije bio štetan.
Upravo je to izjavio državni tajnik za zaštitu okoliša
Nikola Ružinski,
osoba koju plaćamo da nas štiti od opasnosti poput azbesta. Kako bih
malo demistificirao birokratske pojmove poput, državni službenik, ustav,
država, ministarstvo, nadležni... nastavit ću koristiti imena stvarnih
osoba.
Skupljali političke punte na Salonitu
Jedna od takvih osoba je i bivši ministar zdravstva dr. Neven Ljubičić. On je svojim potpisom skinuo azbest s liste otrova te na taj način dopustio nastavak proizvodnje s azbestom.
Ne samo da je tako "štitio" zdravlje radnika i okolnog stanovništva,
već je na taj način stvoreno dodatnih 100.000 tona azbestnog otpada na
čije je saniranje kasnije potrošeno 60.000 milijuna kuna. Jer su
nastavili proizvoditi proizvode koje je istovremeno zakonom zabranjeno
prodavati.
Kada smo ga unaprijed upozorili na posljedice tog njegovog čina, kazao
je: "to nije pitanje matematike, ekonomije ili zdravstva, to je pitanje
politike".
Na još jedno pitanje politike pokušala je odgovoriti Marijana Petir.
HSS-ovka na čelu saborskog odbora za zaštitu okoliša. Na našu
inicijativu, taj odbor je trebao utvrditi postoje li nepravilnosti u
postupcima sanacije azbesta u Vranjicu.
Ona osobno, kao predsjednica odbora, upozorena je javno ali i putem
podrobnog izvještaja potkrijepljenog dokazima o kriminalu koji se
događao u Vranjicu.
Unatoč tome, blagoslovila je "sanaciju" te je pri završetku iste, u Vranjicu ispred mnoštva kamera zajedno sa Vinkom Mladineom pokušala sakupljati političke punte.
Da smo normalno društvo, jedini punti koje je ona zaslužila su oni koji bi spajali njenu raspadnutu političku karijeru.
Na ranije spomenutog Vinka nije potrebno trošiti riječi, medijska
zvijezda i direktor fonda za zaštitu okoliša koji je u međuvremenu
završio u istražnom zatvoru. Ne treba napominjati kako je nakon njegovog
uhićenja gospođica Petir utihnula.
Utihnuo je i Grad Solin koji je Vinku dodijelio nagradu grada za osobu godine.
Još jedna osoba koja je prije bila znatno glasnija, jest i bivša ministrica zaštite okoliša, Marina Matulović Dropulić. Dugogodišnji kriminal događao se unutar njenog ministarstva.
Sanacija bez ijedne dozvole
Na vrhuncu kampanje protiv azbesta, kako bi sanaciji dala legitimitet, u
središnjem Dnevniku je mahala papirom koji je trebao predstavljati
dozvolu za sanaciju.
Mi smo tvrdili da se čitava sanacija odvija bez ijedne dozvole
(lokacijska, građevinska, za prijevoz opasnog otpada, za odlaganje
opasnog otpada...), baš zato jer nitko normalan nije htio staviti svoj
potpis na kriminal. Pogledajte koliko vam samo dozvola treba za
izgraditi kuću, a onda zamislite što vam treba za stadion i odlagalište
opasnog otpada koje su oni gradili.
Ne treba napominjati kako nismo uspjeli doći u posjed papira iz
središnjeg Dnevnika. Što se nas tiče, mogla ga je skupiti u sportskoj
redakciji HRT-a, a tamo su mogli pisati rezultati posljednjeg kola
HNL-a. Popis ljudi koji svojim imenom i prezimenom mogu razbiti sivu
anonimnost birokracije znatno je duži.
Recimo jedna sutkinja koja je odbacila tužbu za ubojstva i uništavanja
zdravlja čitavog niza žrtava a koje je podignuta protiv nekoliko čelnika
tvornice. Obrazloženje za odbacivanje bilo je da se ne može utvrditi da
je baš tvornica Salonit bila ta koja je emitirala azbestne čestice.
Kaže, možda su radnici te iste tvornice pokupili čestice negdje drugdje,
isto tako i nastradali nesretnici koji su živjeli u neposrednoj blizini
tvornice.
Dokaz o krahu hrvatskih institucija
Inspekcijske službe, vlasnik tvornice, razni direktori, tvrtke
angažirane na sanaciji..., ostavimo ostale sudionike za neku drugu
prigodu, popis je zaista predug za jedan novinski članak.
Sve sto se događalo sa Salonitom dokaz je o krahu hrvatskih
institucija koje bi trebali brinuti o zdravlju pojedinca dok u
stvarnosti pogoduju
pojedinačnim (političkim, ekonomskim ili kriminalnim interesima).
Potpuni izostanak odgovornosti, moralne ali i kaznene, jamstvo su pak da će se slični slučajevi ponavljati.
Kad malo bolje razmislim, možda je i bolje da cijena života u RH nije
kvantificirana. Imam osjećaj da bismo bili neugodno iznenađeni koliko
malo vrijedimo.
U uredima, takvu jeftinu, jednokratno korištenu robu, nazivamo potrošni materijal. Nešto poput "trnite".
LOVRE GRGIĆ
Predsjednik udruge "Barbarinac"