http://100posto.hr/news/zasto-danas-na-pujankama-jedini-nisam-mrzio-cesareovog-oca
U splitskoj četvrti Pujanke dvije tisuće građana u utorak je izvojevalo 'pobjedu'. Udruženim snagama pod sloganom "danas Cesare, sutra Duje" pokušali su zaustaviti izvršenje ovrhe prema kojoj bi sedmogodišnji dječak Cesare trebao biti oduzet od majke Nine Kuluz i prepušten u skrb ocu Alessandru Avenatiju u Italiji. Ovrha se ipak nije realizirala, odgođena je, a sve zbog nevjerojatnog propusta u proceduri.
Potrebno je na početku objasniti da se nije provodila "ovrha djeteta", već ovrha pravomoćne sudske presude na temelju koje je majka dužna ocu predati dijete. To se samo kolokvijalno i to ne samo u Hrvatskoj naziva "ovrha djeteta". Ali i takvu iskrivljenu činjenicu su dežurni komentatori i "borci" za ljudska prava, koji gotovo da ne čitaju ništa osim Wikipedije uspjeli povezati s trulim pravnim sustavom i gnjusnom kapitalističkom čizmom. Jer, "Cesare nije stvar da ga se ovršuje…".
Splićani klasično, bez razuma ali s emocijama
Splićani su tako odlučili izaći na ulice. Ne samo da su se odlučili dignuti i to zbog privatne situacije nekog njima nepoznatog, već su to napravili vodeći se argumentacijom da se "našem čoviku uvik viruje", "mater je mater", "ne može dite bez matere" i "vidiš da je tu Severina, ako je ona došla onda je Kuluz stvarno u pravu".
Koji je to bio ključni i odlučujući faktor koji je Splićane podigao na zadnje noge i u euforičnoj ih masi doveo pred zgradu na Pujankama na broju 71?
Kako to da su njezini vapaji u medijima i na društvenim mrežama tek sad urodili plodom? Jer ona vapi za pomoći već mjesecima. Odnosno od rujna prošle godine kad je prvi put odgođena ovrha kojom je Cesare trebao biti vraćen u Italiju.
Razlog njihova okupljanja sasvim sigurno ne leži u nekom pravedničkom pa niti formalno-pravnom razlogu. Tamo je bila hrpa šarolikih ljudi svih profila, nešto političara i nešto aktivista iz splitskih udruga, od kojih je svaki trideseti možda mogao lucidno rastumačiti činjenično stanje. Osjetila se na Pujankama u utorak gomila negativne energije prema Alessandru, čovjeku kojeg Hrvati nikada nisu vidjeli, a niti čuli. Neki će kazati kako je Cesare privrženiji majci i da zbog toga unatoč sudskoj presudi treba ostati s Ninom. Međutim, to je prirodan proces. Jer, kako očekivati da dijete bude privrženo ocu kada ga de facto u svojih osam godina nije imalo prilike vidjeti? I to ne krivnjom samog oca.
Splićani su, svi znamo, poznati po emotivnom zanosu.
Usporedio bih to s onim stanovitim stihom iz jedne pjesme TBF-a: "Obožavan ovaj grad, di svak' je žrtva nekog đira, di vlada temperament i malo je razuma. Navuka san se skroz na splitsko stanje uma…".
U nekoliko navrata sam se i ja naježio. Bilo je predivno gledati okupljeni narod kako pjeva, kako se homogenizira i kako pokušava pomoći sugrađanki. Jer zajedništvo nam se u ovom tmurnom vremenu čini kao slamka spasa.
Ima li otac pravo voljeti sina?
Međutim, nitko od okupljenih se u niti jednom trenutku nije upitao gdje je, što radi i kako se osjeća otac djeteta. Ok, svi znamo da Nina neizmjerno voli Cesarea, ali što je s ocem? Je li se bilo tko od njih zapitao kako je čovjeku koji gotovo osam godina nije pošteno vidio vlastito dijete. Legalistički rečeno ni kriv, ni dužan. Jer nema niti jednog dokaza o njegovom zlostavljanju.
Godinama nije znao ni gdje može pronaći svojeg sina. Svi koji su roditelji teško da si mogu i predočiti taj osjećaj. Kako to "bezbrižan" otac godinama plaća odvjetnike, iscrpljuje se na sudu i plaća avionske karte do Splita kako bi vidio dijete?
Ali to okupljeni Splićani nisu niti pokušali razumjeti. Oni su samo vidjeli ljubav majke prema djetetu, jer je, eto naša domaća poznanica. Majka, Hrvatica, a i Severina je u suzama rekla da treba biti na njenoj strani... S puno manje argumenata smo mi Hrvati prečesto spremni osuditi i prvog susjeda.
Teške optužbe Nine Kuluz
Itekako su sporne opservacije i optužbe Splićanke na račun bivšeg partnera.
Nina Kuluz je u medijskim istupima i sudskim ročištima Alessandra optužila za tri vrlo ozbiljne stvari. Prvo, kazala je da je riječ o nasilniku. Drugo, kazala je da se drogira ili se drogirao. Treće, kazala je da je potkupio suce tuzemnih i inozemnih sudova.
Što se tiče njezin prve optužbe, ona je neutemeljena. Naime, ne postoji niti jedan pisani trag, prijava, ili zapisnik intervencije policije zbog verbalnog ili fizičkog nasilja Alessandra nad Ninom ili njihovim sinom. Takve optužbe treba i dokazati, ili u najlakšem slučaju prijaviti policiji ili nadležnim institucijama. Budući da Nina Kuluz to nikada nije napravila ne možemo davati sudove ili pričati o Talijanu kao nasilniku. To tek možemo sumnjati ili pretpostavljati. A svi znamo da sumnja ili pretpostavka u sudskom procesu ne znači apsolutno ništa.
Stoga me čudi da jedna razborita, progresivna i emancipirana žena poput Nine ama baš nikada nije prijavila policiji svoga partnera zbog tobožnjeg zlostavljanja.
U drugoj svojoj optužbi, Nina Kuluz tvrdi da se njezin partner drogirao. Ipak, Alessandro je napravio višestruke testove na drogu koju su redom bili negativni. Pa čak i onaj iz vlasi kose gdje se droga najdulje zadržava.
Treća optužba i nimalo bezazlena odnosi se na potkupljivanje sudaca. Tako je Nina Kuluz de facto i optužila čitav niz sudova i pravnih profesionalaca koji na njima rade. Teško je, zaista je teško povjerovati da jedan prosječan čovjek, prilični anonimus i preprodavač automobila može potkupiti talijanski, a zatim dva hrvatska suda.
Štoviše, Alessandro je u Italiji svojevremeno proglašen "ocem godine".
Tko je uistinu naštetio djetetu?
Tko u cijeloj ovoj rekonstrukciji događaja nije radio u interesu djeteta? Pa upravo majka koja je dječaku od nepunih osam godina priuštila Interpolovu tjeralicu, tri države kao ilegalan boravak i više stotina glasnih ljudi ispred prozora zajedno s policijom i novinarskim fotoaparatima. Pritom je majka u periodu od njegova rođenja počinila više kaznenih djela.
Kazneni postupak nad Ninom pokrenut je nakon što je odvela sina iz Italije unatoč presudi tamošnjeg suda kojom je određeno zajedničko skrbništvo nad djetetom.
Cesare se rodio 2009., a baš u to vrijeme su se Alessandro i Nina razišli. Tada je pitanje skrbništva rješavao talijanski sud koji je odgoj djeteta povjerio ocu, a Nina je imala pravo svakodnevno posjećivati sina i odvoditi ga kod sebe svakog drugog vikenda.
U međuvremenu se u hrvatskom konzulatu u Italiji domogla putnog lista.
Međutim, što je tada Nina napravila? Ne, nije poštovala sudsku odluku, ne nije se u dobrobiti djeteta odlučila boriti pravnim i demokratskim metodama. Ona je - pobjegla. I to s malodobnim djetetom, bez pristanka njegova oca.
Istražni sudac 2012. u Torinu za njom raspisuje tjeralicu i europski uhidbeni nalog. To je značilo da su ona i tada trogodišnji Cesare službeno postali bjegunci bez adrese na Interpolovoj tjeralici traženih osoba.
Alessandro je preneražen razvojem događaja stigao u Hrvatsku, a u Splitu je Županijski sud potvrdio odluku talijanskog suda o skrbništvu. Nedugo nakon te presude podigao je kaznenu prijavu protiv Nine Kuluz zbog otmice djeteta. Nini nije bilo traga. Dijete je udaljila od oca koji ga je godinama pokušavao samo vidjeti. Nina se u međuvremenu s djetetom konstantno kretala na relaciji Split – Vitez (BiH).
Zbog otmice Nina Kuluz 2013. završava u istražnom zatvoru.
Kuluz je bivšem partneru "odgovorila" ustavnom tužbom. Pokušala je osporiti odluku prepuštanja odgoja djeteta Alessandru.
I taj sudski postupak nije joj pošao za rukom. Ustavni sud RH nije odlučio u njezinu korist.
No, Alessandro Avanti i dalje nije znao gdje mu se dijete nalazi.
Ovaj cirkus i sebičnost roditelja mogli bi utjecati na Cesarea
Zanimljivo je upitati je li majka u iti jednom trenutku pomislila gdje će se njezin sin u doglednoj budućnosti zaposliti, hoće li ga djeca u pubertetu ismijavati zbog traumatičnog djetinjstva i hoće li uopće uspjeti podići sina zadovoljavajućeg psihofizičkog stanja?
Ne, ona na to nije mislila. Ona je mislila isključivo na sebe, da je mislila na sina ovo mu ne bi priuštila, već bi civilizirano i bez velike pompe pokušala pronaći kompromisno i mirno rješenje s ocem te prihvatiti pravomoćne sudske presude. Baš kao i većina Hrvata iako im nekada nisu po volji.
Mogla je nastaviti borbu. Na sudu. Kako se radi u civiliziranom svijetu. Eto, to bi bilo u interesu djeteta.
U protivnom dolazimo do jednog stadija anarhije u kojem je moguće ignorirati sud, presude i dovoljno je mobilizirati cijeli kvart da postaneš glavna zvijezda. Dok dijete u stanu plače i rida.
Ipak, ovaj tekst je samo želja da čitatelji spoznaju da svaka priča ima dvije strane. A svi ste saslušali samo jednu…
U cijelom cirkusu, najviše se napatio dječak. On je jedina žrtva roditeljskog ega i sebičnosti. Kako s majčine, tako i s očeve strane.
