Prethodna je rasprava bila o obrazovanju kod nas pa da kažem par stvari.

Nemoguće je izdvojiti glavni problem jer ih je podosta, vrlo velikih i povezanih. Jedan od najvećih problema famozne reforme famoznog idiota Jokića je to što je on uporno laprdao o promjeni načina poučavanja i nečemu za što mi realno nemamo kadar. Profesori koji danas predaju u osnovnim i srednjim školama nisu sposobni predavati na kvalitetniji način - nisu sposobni biti facilitatori i usmjeravati učenike, naučiti ih kako učiti i razmišljati. To je rezultat više faktora, prvenstveno loše i nepostojeće obrazovne strategije, nepostojećeg usavršavanja profesora, nepraćenja i nevrednovanja njihovog rada, lakog i lošeg učiteljskog fakulteta, kao i toga da najstručniji masovno bježe od školstva. Učiteljski fakultet u dobroj mjeri upisuju ljudi koji nisu ništa drugo mogli upisati, a i sprdnja je od fakulteta. Kako od takvih očekivati da će stvoriti sposobne ljude ako su sami krajnje nesposobni i nemotivirani i znaju da nema nikakve razlike u plaći i posljedicama radili ili ne radili ništa?

Fakulteti su općenito u nekoj stagnaciji ili nazadovanju. S jedne strane stoji problem učenja iz silnih skripti, ponavljajućih pitanja i sličnog - imaš gotove šalabahtere, naštrebaš to napamet i riješio si predmet. To je posljedica lijenih profesora, nakaradnog sustava koji njih ne prati. Oni mogu doći na posao i raditi što i kako žele, nitko im ne može ništa. Ni ne moraju doći na posao. Klasični uhljebi, nažalost. Ima i pozitivnih primjera, ali loših ne bi smjelo biti. U srednjim i osnovnim školama ljudi ne znaju poučavati, nemaju autoritet (koji s jedne strane treba izgraditi stručnošću, s druge strane ne trebaju biti beta-papci), prepopustljivi su. Ne da im se raditi pa također ponavljaju pitanja i slično. Potrebno je raditi na sebi, mijenjati pitanja, način poučavanja i ispitivanja svake godine. Vjerujem da svatko od nas pamti stroge profesore i može reći da je upravo od strožih naučio najviše. Tu nema opuštanja, moraš biti spreman svaki put i kontinuirano raditi.

Učenici su sramotno neinformirani. Ne znaju što će učiti na odabranom fakultetu, ravnaju se samo po nekim floskulama i tobožnjem ugledu fakulteta koji se temelji na nekakvim pričama starima 50 godina. Ne možeš doć na faks i ne znati što te očekuje, ne pogledati program i usporediti ga s drugim fakultetima itd. Nemaju jasan plan i sliku budućnosti, svojih kompetencija i nekompetencija. Sve bi se dalo srediti kvalitetnijim satovima razrednika u OŠ i SŠ, nekim raspravama i predstavljanjem fakulteta ili općenito slikom budućnosti i zadavanjem ciljeva u skladu s kompetencijama. 

Ne žele raditi, nemaju radne navike (posljedica i lošeg odgoja i lošeg obrazovnog sustava), ne znaju ni kako razmišljati ni kako učiti, fakulteti su dugo tražili nižu razinu matematike umjesto da postrože kriterije, nema ravnanja kvota po tržištu, itd. itd. Mogao bih unedogled, jednostavno je sustav prepun rupa, nelogičnosti i prostora za unaprijeđivanje. 

Nije to samo kod nas, da se razumijemo. Onda tu još nastupa indoktrinacija preko protudržavnih medija koji usade ideje o tome kako je drugdje ljepše, rade na iseljavanju, uništavaju duh poduzetnosti i sličnog što bi moglo pomoći mladima da sami nešto naprave, potrude se ovdje srediti stvari, aktivirati i sebe i lokalnu zajednicu itd. itd.

Odgovornost je na svima - i učiteljima i roditeljima i učenicima i svakako političarima. 

edit: valjda jedina prilika za utjecanje na rad profesora na fakultetima je ispunjavanje evaluacija u ISVU sustavu. Naravno, odaziv je minimalan, nikog to ne zanima, to nije dovoljno naglašeno i reklamirano, znači da nikome nije dovoljno stalo do povratne informacije, kamoli do ravnanja prema njoj.

Postoji hrpa načina. Ako su mogli položit ispit u srednjoj koji je to sadržavao, onda znaju, znači da se nisu dovoljno pripremili. Krivnja i profesora i roditelja i njih samih. Profesori mogu i moraju održavat pripreme za maturu, roditelji ih tjerat da idu na to. To bi se također moglo nekako nagradit, našlo bi se načina (aktivan i kvalitetan rad učenika na tim satovima). 

Ako nisu znali na ispitu - profesor mora vidit da velik broj učenika jedan dio gradiva ne zna i mora ih tome naučit kasnije. Ako se dogodi nešto ovakvo, neka ga pozovu na razgovor, na nadzor, neka ga opale po džepu, ima načina.

Ako ih ne zna učit, onda ni sam ne zna gradivo koliko bi trebao znat. Čest je slučaj kod problemskih zadataka u matematici da klinci ne znaju pročitat i shvatit zadatak, iščitat iz njega što je potrebno (tipa fizika i prepoznavanje potrebnih formula npr. radi li se o slobodnom padu ili nečem drugom). Ako im je teško, prilagodi se individualnim razlikama - nađi na dodatnoj nastavi ili nečemu nešto što nekome paše. Ako im ide sport, složi im zadatak u sportskim terminima.

Npr. ima primjer propagande iz Kubanske krize - Kubanci su djeci pri učenju matematike davali zadatke tipa "koliko su puta američki avioni povrijedili kubanski zračni prostor?" i varijacije na temu   

Tko hoće, nađe način. Problem je što se nikog od profesora ne dovodi u situaciju da bi mu bilo pametnije potruditi se da mu učenici imaju što bolje rezultate na maturi i slično.