tradicionalna ljevica (razna krila socijalističkog pokreta) je počela gubiti svoju bazu jer je praktično ostvarila svoj izborni program, a njihovi glasači su - ispunjavanjem ljevičarskog programa - sami postali dio srednjeg sloja. Kada usporediš zahtjeve radničkih stranaka recimo 1910. sa stanjem recimo 1970, vidi se da je njihov program u 99% slučajeva ostvaren
- opće pravo glasa
- socijalna država
- opće pravo na obrazovanje (srednje i visoko)
- realan rast standarda radničke klase
- u Europi je najveći dio strateških resursa i infrastrukture u rukama države
to je sve omogućilo običnim radnicima izlazak iz bijede i njihov uzlet u srednju klasu. To je bilo najbolje vidljivo u studentskim neredima 1968. u Parizu. Masa fanatičnih maoističkih studenata se načitala knjiga i proglasa i onda upala u tvornicu Peugeota i tražila sastanak s radnicima da se ujedine s njima i pokrenu svjetsku revoluciju. I radnici su ih blijedo gledali jer "ja imam auto, imam svojih mjesec dana godišnjeg, imam doma frižider i televizor, jeftin stan, dijete mi besplatno ide na fakultet, imamo opće zdravstveno osiguranje, siguran i normalno plaćen posao. Nismo bogati, ali živimo normalno. Imam nešto o čemu moj otac nije mogao ni sanjati - o kakvoj revoluciji vi pričate?"
radništvo je počelo aktivno razmišljat o ljetovanju na Mallorci i zimovanju u Alpama, a ljevica se morala okrenuti sljedećim skupinama koje su do tada bile diskriminirane - manjinama raznih vrsta jer je svoj osnovni program ostvarila. Oni su svoje napravili
običnog radnika u principu zaboli kua i za ženska prava i za manjine i za ekologiju i tu je počeo njihov razlaz s ljevicom, međutim, te teme su plodno tlo za "obrazovane gradske buržuje". U velikom broju slučajeva su "obrazovani gradski buržuji" djeca istih onih radnika iz '68
dalje, tko su NKV radnici zadnjih 30-40 godina? Emigranti, tko drugi. Najveći dio njih ni nema glasačko pravo
[uredio ian wright - 25. listopada 2021. u 10:17]