Kad se dogodi tragedija poput ove u Zagrebu, teško je reći nešto pametno i suvislo. Zato je možda najbolje šutjeti, jer svaka kriva riječ može donijeti samo nove probleme i proširiti histeriju. A to je zadnje što nam treba u trenucima tuge. Osobno mi je najžalosnije vidjeti kako neki ljudi čak i ovakvim situacijama ne mogu izdržati, pa prozivaju političare i proglašavaju ih glavnim krivcima za izgubljeni dječji život. Ljudi, može nam netko biti manje ili više drag, razumljivi su i očaj i ljutnja, ali neke granice moraju postojati. Političari su tu svaki dan. Može ih se kritizirati zbog onog što je zaista do njih, može čak i za one stvari koje realno nisu u njihovoj domeni, a i to se često čini. Međutim, reći kako su, ne znam, premijer ili gradonačelnik Zagreba odgovorni za to što je jedan mladić, praktički još dijete, u trenutku ludila učinio to što je učinio, su teški populizam, patetika i parazitiranje na ovom događaju.

Dosta je rupa u našem sustavu i stvari koje treba popraviti, ali ovako nešto može se dogoditi i u najuređenijim sustavima, u što se svakodnevno možemo uvjeriti. Nažalost, tragedije se događaju. Spominju su sad i taj doktor, bolnica i cjelokupni sustav psihijatrijskog liječenja. Vjerojatno je tu bilo propusta, no, kao što sam već rekao, ovo se moglo dogoditi svakako. Kad netko odluči učiniti nešto ovako, tu pomoći nema. Ući će u školu, vrtić, trgovinu, počiniti zločin na nekom skupu na otvorenom prostoru. Evo, sad će se pojačati zaštita u školama. To će sigurno povećati sigurnost, no ni to neće biti jamstvo. Bilo bi super staviti pet naoružanih zaštitara u svaku školu, ali to je nemoguće. Niti postoje ljudski kapaciteti za to, niti je to financijski izvedivo. K tome, zamislimo sad ovu situaciju. Recimo da u budućnosti netko unutar škole krene u ludi pohod, djeca panično krenu bježati, a sva vrata zaključana? Vidimo da ni to nije jamac sigurnosti.

Ne možeš kontrolirati sve ljude stalno. A nije ni smisao života imati apsolutnu kontrolu nad svima i sa zebnjom neprestano gledati tko bi mogao počiniti neki zločin. Nekakav rizik mora se preuzeti. Logično je kako smo u ovakvim situacijama svi kritični i ljuti, no ne treba sad ići u ekstreme. Ne znam što pokazuju statistički podaci, moj je dojam kako smo mi još uvijek relativno sigurna zemlja u odnosu na ostatak Europe.

Po onome što dosad imamo, to je prije svega greška liječnika. Dakle, ljudski faktor, a na to sustav jednostavno ne može uvijek utjecati. Isto tako, kad se govori o greškama u sustavu, nije ovdje u pitanju samo zdravstvo, to je cijeli niz. Počevši od obitelji i kućnog odgoja, obrazovnog sustava, zakonodavstva, policije, sudstva, a puno toga je i do medija. Štoviše, rekao bih kako su mediji ključni, i kako su oni jedan od glavnih problema današnjeg društva. Nemali dio njih ovo će iskoristiti za svoju korist, a dio će sve svesti na politiku i posredni obračun sa svojim svakodnevnim metama. Smeta mi kad se u ovakvim trenucima patetično govori o tome kako smo svi krivi i odgovorni za ovakve događaje. Može se, naravno, i mora svako od nas preispitati, ali nismo svi krivi i odgovorni. Barem ne jednako. Prvi i najveći krivac je onaj koji je to učinio. Ne možemo sve svesti pod kolektivnu odgovornost. To treba reći, koliko god nezgodno i nepopularno bilo, a tek onda možemo o drugim stvarima. A tu su onda prvi na redu mediji. Oni koji dobrim dijelom doprinose ovom današnjem kaosu, a prvi su kad treba moralizirati i sipati patetične pamflete.

Još jedom ponavljam, ovo je tragedija koja je pogodila sve nas, pogotovo roditelje preminulog djeteta i one koje su direktno uključeni u nju. Problem očito postoji, ali treba ostati koliko-toliko trezven i pokušati stvari objektivno sagledati, a ne u naletu tuge i ogorčenosti izlijetati s konstrukcijama i tezama koje ne drže vodu.