Ova godina kao da je donijela to medijsko napumpavanje razno raznim zabranama, ali i provokacijama. Već neko vrijeme se "kuhaju" razno razne "svinjarije" (ako je uopće primjereno koristiti taj izraz, da se ne uvrijedi stanoviti G.G.R.) pri čemu se dojam daleko više pojačava nego li ikada ranije. Sjetim se ranih 00-tih kada je odjednom postalo popularno forsirati u medijski prostor izvođače koji su imali nešto poručiti na temu rata, bilo s "jedne" bilo s "druge" strane (npr. Thompsonov streloviti uspon, odnosno Balaševićev veliki povratak na hrvatsko tlo) i to na način da se ispita "puls javnosti". Tada nitko nije govorio o zabranama, dapače stekao se dojam kako je konačno sazrijelo vrijeme da se inicira ono "kruha i igara". Uopće nije bilo bitno dijele li Balašević, Thompson i Bijelo dugme istu ili relativno sličnu publiku, jer kamo god dođeš, na koji god tulum, ljudi su znali sve pjesme i od Đoleta i od Dugmeta, a bome su zdušno pjevali Thompsona, bez imalo tenzija, a kamoli predrasuda jednih prema drugima. Čak i oni koji su se znali razvaliti po stanovitim "folklorašima" tipa Miroslav Ilić, Mitar Mirić, Željko Samardžić, Sinan Šakić, jednako tako su razvalili kada bi čuli "Lijepa li si" i sve je bilo s puno više pozitivnih naboja pa i s jednom dozom nostalgije. A Thompson jest sve više postao popularan i među gradskom "urbanom" mladeži koja je u njemu prepoznala pravi primjer rock zvijezde i status, kao neka vrsta nasljednika novovalnih izvođača.