Osvrtao se oko sebe u mračnoj uličici, osjećajući neobičan miris kako se kreće kroz njegove osjetljive nosnice. Pokušava ne disati, ali ne shvaća kako je smrad već postao dio njega. Zurio je u pod koji je pocrnio od ugljena nekadašnje tvornice koja je radila danonoćno sve dok korumpirani, beskrupulozni kapitalisti nisu uzeli stvari u svoje ruke i odlučili "ubiti" malog čovjeka.

Gledao je u zidove, išarane grafitima, zaudarali su po urinu i vrištali od želje da ih netko preboja, da se netko barem jednom za njih netko pobrine. Sve je mogao podnijeti, ali nije mogao ono čekanje. Čuvari koji su patrolirali okolo i čekali na najsitniju pogrešku. Radili su u rukavicama i nosili džepne satove sa sobom. Znojio se naš junak, brojao sekunde, minute i sate iščekivajući kaznu koja će ga dopasti. Nije znao zašto i zbog koga, samo je znao da će doći. Prije ili kasnije. Smučilo ga je, ali nije mogao povratiti jer je dugo bio bez obroka.

Počeo je udarati po zidovima ne obazirući se na prolaznike koji su u čudu gledali čudaka kako vadi boce iz kontejnera i razbija ih od zid. Stigao je jedan čuvar i upitao ga što radi. Naš junak mu odgovori da ide kvragu i jede govna. To je bilo zadnje što je ikada rekao, barem se tako čini običnim smrtnicima koji ga vjerojatno više neće vidjeti, tek obični čuvari kad mu budu donosili hranu u dva metra kvadratna ćelije, s prašnjavim krevetom, prljavim zahodom i zaraženim umivaonikom iz kojeg curi smeđa voda. Odazivao se na ime Aulas, više o njemu mi nije poznato.