zanimljiv tekst iz Monitora
Crnogorska policija, kako je prije nekoliko godina objavio Monitor a niko nije demantovao, prva je uhapsila Radovana Karadžića i to prije dvanaest godina. Uhvatila, pa pustila. Akcija je počela 11. maja 1996. godine kada je Srpska pravoslavna crkva organizovala prenošenje moštiju svetog Vasilija Ostroškog po Hercegovini. U noći između 11. i 12. maja bdjenju je prisustvovao i Radovan Karadžić. Za njim je već bila raspisana potjernica Tribunala u Hagu, ali se on nije obazirao. Tu je bio i Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine RS, koji se tada nije nalazio na listi ratnih zločinaca.
HAPŠENJE NADOMAK RODNE KUĆE:
Poslije bdjenja, u ranu zoru, policajci RS obavijestili su Karadžića da mu je SFOR na povratku postavio zasjedu u dolini Sutjeske, na Tjentištu. Prisutne je uhvatila panika. Karadžić je energično naredio obezbjeđenju da ga vozi ka crnogorskoj granici. «Nijesmo smjeli da rizikujemo, odlučismo da idemo preko Gacka u Crnu Goru. Zatražili smo dozvolu za prolaz od tadašnjih najviših šefova Crne Gore u policiji i vlasti i – nisu nam dali. Na svoju ruku smo prešli u Crnu Goru. Crnogorska policija je krenula na nas helikopterima. Pokrenula se i Specijalna jedinica MUP-a Crne Gore.
Počeli su da nas ganjaju po Durmitoru i Žabljaku. Dok smo se probijali k Pljevljima, a išli smo samo sa dva džipa, oni su nas presjekli, postavili nam zasjedu na putu, zaustavili nas i držali tu čitav dan! Bili smo u njegovom zavičaju. Prošli smo samo desetak kilometara od njegove rodne kuće... Poslije svega su nas pustili, a mi smo okrenuli prema Rudom», svjedoči tadašnji Karadžićev tjelohranitelj Vlado Ilić.
Zašto je crnogorska vlast pustila Radovana Karadžića?« Karadžić je bio u klopci, a naši su se specijalci s njegovim obezbjeđenjem gledali preko mušica. Onda su nastali dugi i mučni pregovori. Karadžić i Krajišnik su se pozivali na međunarodni imunitet. Političko rukovodstvo Crne Gore vagalo je situaciju i procijenilo da NATO snage guraju vruć krompir Crnoj Gori, kako bi crnogorski, a ne njihovi momci izginuli hapseći Karadžića», prisjeća se tih trenutaka nekadašnji visoki funkcioner MUP-a Crne Gore.
ČETVORKA: Tadašnji «najveći šefovi Crne Gore» bili su predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović. Funkciju ministra policije obavljao je Filip Vujanović, a šefa SDB-a Vukašin Maraš. Ta četvorka je oslobodila Radovana Karadžića.
Godinu dana kasnije, u Rijeci Reževića, ljetovao je Ratko Mladić, drugi haški optuženik, okružen tjelohraniteljima. Crnogorska policija je, nakon što je vijest objavila Montena –faks, a zapad postavio nezgodna pitanja, ušla u pregovore s Mladićem.
Prema ranijem pisanju Monitora, pregovore je vodio Goran Žugić, tadašnji visoki službenik crnogorske policije. Dnevni Telegraf je pisao da je Mladić prvo arogantno odbio molbu da napusti Crnu Goru. “Ja sam aktivni general Vojske Jugoslavije i na godišnjem sam odmoru”, navodno je Mladić odgovorio Žugiću. Dan kasnije, Mladić je ipak napustio Crnu Goru, nakon direktne komunikacije crnogorskih zvaničnika s Beogradom.
Hapšenje Karadžića i Mladića u turbulentnim devedesetim kada se Crna Gora lomila između srpskog nacionalizma i oslobađanja od dominacije ratnog Beograda, prema brojnim procjenama moglo je biti opasno po njenu i onako krhku stabilnost. Zato su zapadni saveznici donekle razumjeli što se zvanična Podgorica nije odvažila da uhapsi Karadžića i Mladića.
U ranim devedesetim nikome u crnogorskom vrhu nije padalo na pamet da će doći vrijeme kada će pozdravljati hapšenje Radovana Karadžića, kako je učinio ovih dana premijer Milo Đukanović. Prvi mandat devedesetih Đukanović je sa svojim drugom Bulatovićem potrošio pomažući Karadžiću i njegovoj ratnoj mašini.