Promjene u Hrvatskoj dovele su do ukidanja služenja vojnog roka. Vlada se odlučila za profesionalizaciju: u vojsku će ići samo oni koji žele i tamo će za to dobivati plaću. Ta odluka nije dovoljno proanalizirana: koliko će nas to koštati, koliko će se suziti mogućnost popune ako profesionalna vojska ne bude dovoljna? Popuna mobilizacijom (kako je to dosad bilo rješavano) postaje prošlost. Koje su prednosti, a koje su mane te odluke? To nije javno izneseno, što je za ovaj prostor uobičajeno.
Osmišljavati i voditi politiku u zemlji koja želi biti dio europskih integracija, a ne zna definirati ciljeve koje želi ostvariti (ili pozicije koje želi sačuvati) ulaskom u te integracije, ukazuje na nedozrelost, lakovjernost i naivnost političke elite. Nažalost, nevažno je radi li se o poziciji ili opoziciji.
U trenutku kad se Međunarodni sud pokazao mrtvim slovom na papiru, nakon sramotne presude da Srbija nije odgovorna za genocid u BiH, Vlada bi trebala preispitati svoju poziciju i tužbu protiv Srbije. Ako taj sud nije našao dovoljno elemenata za genocid kao posljedicu pokušaja vodstva Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem da na ruševinama SFR Jugoslavije stvori Veliku Srbiju, što onda Hrvatska može očekivati? Pa ni praksa u zadnjih pedeset godina ne ide nam na ruku: taj sud nije nikada donio presudu protiv bilo koje države da je počinila genocid! Vlada je više nego dobro platila američkog odvjetnika za pisanje tužbe, no svima koji su je vidjeli, a imaju veze s pravom, bilo je očigledno da je to unaprijed izgubljena bitka.
Utoliko je još upitnija odluka da je Hrvatska odlučila ukinuti vojnu obvezu u trenutku kad je očiglednije nego ikada dosad da nas nitko neće braniti ako to nismo sami u stanju odraditi. Pokušaj da se ukine vojni rok samo je posljedica poplave služenja civilnog roka umjesto vojnog. Namjera je bila da se ljudi koji zbog prigovora savjesti ne žele nositi oružje zaštite od kaznenog progona. Ta se plemenita ideja naravno pretvorila u svoju suprotnost, u kojoj je svaki drugi vojni obveznik služio civilni rok bez nekog posebnog razloga.
Posljednji rat koji smo imali itekako je pokazao koliko je važno imati kakve-takve vojne vještine. U pravilu, nikada nema vremena za obuku kad rat krene. Švicarska nije ratovala stoljećima, pa ima solidnu vlastitu vojsku, s vojnom obvezom.
Kako sada stvari stoje, još nismo ušli u NATO, niti smo dobili pozivnicu za članstvo. Kada će se to dogoditi - podjednako je fluidno u ovom trenutku. Zbog toga ne bi bilo loše prolongirati odluku o ukidanju vojnog roka, barem dok ne uđemo u NATO. Istovremeno, s tom odlukom trebalo bi striktno odrediti tko može na civilno služenje roka, a tko ne. Dosadašnja praksa pokazala se u potpunosti promašenom.
Ovaj i slični prijedlozi ionako su osuđeni na neuspjeh jer su i odluku o civilnom služenju, kao i onu o ukidanju obveze služenja vojnog roka, donijeli drugi umjesto nas. Nije se ni razmatralo vrijedi li, recimo, odluku iznijeti na referendum, pa da sam narod odlučuje o tom vitalnom pitanju. Najvjerojatnije su to olako zaključili isti oni koji su zaključili da Hrvatskoj ne treba ni zrakoplovstvo ni ratna mornarica. Odluka da se vojska profesionalizira u ovom je trenutku samo na tragu potpune minorizacije Hrvatske vojske, kojoj bi osnovna zadaća trebala biti obrana teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta, a ne krvarenje po bliskoistočnim gudurama. I na kraju - može li država u bilo kojem segmentu biti država ako nema financijski, pravni, telekomunikacijski, a kako stvari stoje - ni vojni suverenitet?
Nitko nas nije branio ni 1991., pa zašto bi nas branio danas ili sutra?
Svima smo to bolji što smo podčinjeniji.
|