da se vratimo na temu ...
Kako su tekli haški dani Slobodana Miloševića
Predsednik za sve zatvorenike
Ono
što Miloševiću nije pošlo za rukom u
Jugoslaviji, pošlo mu u Ševeningenu gde je za
većinu optuženih, bez obzira na njihovu nacionalnost
(izuzimajući kosovske Albance), on jednostavno bio - predsednik.
Kako to u praksi izgleda, najbolje je osetio jedan od
zvaničnika Tribunala, Nemac Kristijan Rodea koji je jednom
prilikom naredio Miloševićevo privođenje kako bi
dao izjavu zbog krivičnog postupka koji je protiv njega
vođen u Srbiji.
Kada su krenuli po Miloševića, ispred vrata
Kristijana Rodea okupile su se njegove (Miloševićeve)
kolege sa sprata, među njima i muslimani,
poručivši da će „svi poći za
predsednikom“ ako stražari pokušaju da ga privedu
sudiji. I Nemac je odustao.
Autoritet kod „kolega“ sa sprata pa i
obezbeđenja u pritvoru Milošević je gradio raznim
gestovima, poput čestitanja rođendana ljudima koje
svakodnevno sreće ili bližim članovima njihovih
familija, pamćenjem nekih značajnijih datuma u njihovim
životima, raspitivanja o zdravlju članova njihovih
porodica, uspesima dece u školi i interesovanja za
rešenja nekih problema za koje je čuo da ih imaju... Ali
znao je ponekad da bude i neobavešten o nekim stvarima iz svog
okruženja.
Kada je Nebojšu Pavkovića, bivšeg
načelnika Generalštaba VJ, u jesen prošle godine u
pritvoru Haškog tribunala posetila atraktivna devojka znatno
mlađa od njega, Milošević je, videvši je,
Pavkoviću rekao da mu je „lepa ćerka“, na
šta mu je penzionisani general objasnio kako nije reč o
ćerki već o... Očevici kažu da nikakav
komentar nije usledio, osim ponovljenog zaključka da je devojka
lepa.
Milošević je u pritvoru imao pravo na pet guldena
(skoro dva dolara) dnevno džeparca, a za svakodnevne poslove kao
što su pranje ili čišćenje mogao je da
zaradi još pet. Njih je mogao da potroši na cigarete,
bezalkoholna pića i ostale poslastice u zatvorskoj prodavnici.
Milošević je imao mogućnost da čita
srpske novine i prati domaće TV kanale. U ćelijama nije
moguće otvoriti prozor, a sam Milošević se
žalio da je vazduh užasan.
Ćelija, veličine tri i po sa pet metara, ima
svoju tuš-kabinu, toalet, ormar i sto. Sva tri sprata imaju
prostoriju koju svi koriste i sprave za rekreaciju. Mala biblioteka
puna je romana i časopisa a kada su praznici, prilikom posete
sveštenih lica, biblioteka služi kao prostorija za
molitve.
Jedini je imao mogućnost da svakog dana, od 9 do 17
sati, s trećeg sprata, na kome su još i Paško
Ljubičić, Ante Gotovina i Naser Orić, odlazi u deo
za posete, gde je imao vlastitu kancelariju, s priključkom na
Internet i telefonom te gde je stalno primao na razgovor prijatelje i
pravne savetnike. Čak je imao ključ te kancelarije.
Milošević je veoma retko koristio pravo na šetnju
i sport, ali je vrlo često častio ostale pritvorenike
pečenjem.
Jednom mesečno svakom sleduje besplatna telefonska
kartica od dvadesetak evra. Ukoliko žele više da
potroše na telefonske razgovore, pritvorenici mogu da kupe
karticu. Telefonski aparat je u hodniku a upotreba mobilnih telefona
nije dozvoljena. Zvanično, razgovori se ne prisluškuju.
Optuženima su zabranjeni bilo kakvi javni istupi. Ipak,
Miloševićev telefonski razgovor sa novinarom
američke TV mreže „Foks njuz“ 26. avgusta
2001. godine bio je prekinut tek što je on počeo da daje
intervju. Čuvari su uglavnom policajci koji su prethodno
duže vreme bili na službi na području bivše
Jugoslavije i, ako ne govore dobro, ono svakako razumeju srpski.
Ostaće zabeleženo i to da
Miloševića u Ševeningenu nije posetila supruga
Mira otkako je za njom raspisana poternica. U pritvoru, takođe
zbog poternice, oca nije video ni sin Marko, a ćerka, iako je
mogla, nikada nije došla u Hag da vidi oca. Relativno redovni
posetioci, kada je familija u pitanu, bili su mu snaja Milica i unuk
Marko.