Početkom šezdesetih okupili se udbaši i brainstormingom shvatili da ništa neće biti niti od Jugoslavije, niti od komunizma, te odlučili oformiti operativnu akciju "Hrvoje". Cilj je bio zadržati duh jugoslavenstva i komunističke moći i kad sve propadne, a način - jednostavan, temeljen na poznavanju naivnosti svojih sunarodnjaka sadržan u vjerovanje staroj latinskoj "Nomen est Omen". Pa su u okviru svojih "rejona" pronalazili mlade parove, odane titoizmu i komunizmu, te tražili da svom novorođenom daju ime Hrvoje, kako bi bili odgajani i školovani pod tim prepoznatljivo hrvatskim imenom, da bi se kasnije kao spavači aktivirali kad UDBA to zatraži. Mladi parovi su s gnušanjem odbijali takvu ideju, misleći da ih UDBA testira, no kad bi im bilo predstavljeno o čemu se to radi, žrtvovali bi se i prihvaćali to mrsko ime dati prvorođencu. I pobjedom demokracije i uspostavom moderne hrvatske države, kadrovska politika je postala najvažnija i krenulo se tražiti profesore povijesti na Filozofskom fakultetu, i koga će naivni Hrvati odabrati nego Hrvoja?! Pa onda snimanje filmova i cijela audiovizualna djelatnost, tko domoljubniji i bolji od našeg Hrvoja?! Novinarsko društvo, glas naroda, može li itko biti podobniji od Hrvoja? Puno je takvih primjera, no samo rijetki među nama, znali smo za OA "Hrvoje" i dan danas kada nam se netko predstavi kao Hrvoje, razgovor odmah zamrzne, nijemo se pogledamo i počnemo razgovor o sportu, glazbi ili ženama, o svemu osim o politici.
