To nije odgovor. Ja sam direktno postavljao pitanja prema tvojim odgovorima. I sad kad si se svojim odgovorima doveo u proturječnost, pokušavaš izbjeći odgovarati.

U raspravama, kad nekoga pokušavaš opovrgnuti, uspio si ako mu postaviš pitanje na koje on ne može odgovoriti ni "da" ni "ne", bez da proturječi svojoj početnoj tezi.

Kao šta ti sad ne možeš odgovoriti.

Raj nije konkretno mjesto, to je stanje duše nakon smrti.

Isto kao i slobodna volja. Vanjski čimbenici (ovaj svijet) nisu važni u tome imamo li je ili nemamo. Ona je nepromjenjiva od rođenja do smrti.

Eto. Šta znači, ako Bog ili bilo tko intervenira da spasi žrtvu, slobodna volja ostaje. Slobodna volja onda nije argument za problem zla, jer slobodna volja opstaje i kad je zlo spriječeno.

Odluke donosimo svaki dan. Ako je spriječeno jedanput ne mora i drugi put.

Ali ako smo dobili mozak koji shvaća koncept morala to znači da on postoji ?! Ako on postoji, to znači da ga je netko nama ugradio i da postoji nešto paralelno zakonima prirode tj. evolucije koji su često u suprotnosti sa zakonima morala. Drugim riječima postoji borba u samom čovjeku između onog zemaljskog vođeno prirodnim zakonima evolucije te borbi za položaje i onog što ga čini duhovnim bićem te u skladu sa moralom odbacuje te zakone iako za njih često ne postoji nikakva razumna nagrada niti korist, a opet je toliko privlačno jer ga vodi briga za druge i želje da čini dobro ! 

Ako jednostavno defniniramo savjest, to je ono što nas čini sretnima nakon određenog postupka, odnosno nesretnima nakon određenog postupka. Znači postoji određen zakon koji kaže, "to smiješ" ili "to nemoj činiti".  Ako postoji zakon, onda je normalno da se pitamo od kuda dolazi taj zakon u nama samima.

Ti kažeš ljudi su ga(moral) spoznali, no ako su ga ljudi spoznali onda ga ja kao pojedinac mogu mijenjati. Ako sam ga ja stvorio, ja ga mogu i poništiti...No, to nije točno jer ljudi nebi bježali od savjesti ili je ignorirali kad im ne ide uz dlaku , odnosno osjećali se dobro kada ju slijede. Često poništavamo savjest alkoholom, drogama ili tabletama za spavanje upravo zato što ja nisam kreator iste, pa tražimo način kako ju poništiti vanjskim sredstvima ako nismo u skladu. 

Ako je od društva, zašto nas u nekim slučajevima savjest osuđuje kada nas društvo hvali, a opet u nekim slučajevima nas savjest hvali kada nas društvo osuđuje ? Znači ni društvo, niti ljudi nisu kreatori morala, to nam pokazuje svaki sustav kada su ljudi unutar njega činili dobro po savjesti unatoč tome što su zakoni prema čovjeku bili loši, no ljudi su svjesno riskirali i vlastiti život da čine dobro za druge.. 

Savjest možemo podjeiliti na tri segmenta, kao našu vlast. Imamo sabor(zakonodavna), vladu(izvršnu) i sud( sudska). Zakon sam već definirao, izvršna je ona koja govori jesmo li izvršili određen čin u skladu sa zakonom i na kraju ona koja sudi naše postupke ili nas hvali s obzirom kako smo izvršili određene radnje i djela. 

Ako nas savjest hvali, osjećamo određenu sreću i veselje, na onaj isti način kako osjećamo veselje i radost kada smo djeca te nas roditelji hvale. Ako osjećamo nemir i nezadovoljstvo od strane savjesti na isti način kao kada nas pogrde roditelji radi loših djela...Nije li to samo po sebi pokazatelj da iza savjesti postoji roditelj=autor=um koji je kreator zakona kojeg se čovjek može ili ne mora pridržavati na temelju slobode koja mu je dana.

Kad si rekao da svrhu vidiš života u činjenju dobra jednih prema drugima, nije li upravo jedan od razloga zašto ljudi čine dobro drugima jer se onda i sami dobro osjećaju. Nije li upravo ta sreća, nagrada koju osjećamo, a dobivamo ju na temelju vršenja naše savjesti ustvari poštivanje zakona koji nam je urođen i prema kojemu čak i naš mozak funckionira u skladu sa lučenjem određenih neurotransmitera, a to sigurno nebi mogli postići na voljni način samo našim spoznanjem morala i vršenjem istog. 

Ti tražiš dokaz Boga kroz znanost, ali znanost nikad neće moći dokazati Boga jer je ona sama po sebi nemoralna. Moral dolazi iz svojih ciljeva, a znanost je ravnodušna prema ciljevima. Ona ne može dati nam filozofiju, niti etiku jer uranja čovjeka u prirodu te izbjegava važan segment njegove sudbine. 

Mora biti spriječeno svaki put, ako postoji biće koje je svemoguće, sveznajuće i savršeno dobro.

Moral dolazi od postojanja drugih ljudi. Ako subjektivno mijenjaš moralna pravila na način da kažeš npr. "u redu je voziti pijan", onda tvoja moralna pravila više ne koriste drugima. Čak i da se društvo masovno složi s tobom i ukine zakon o pijanoj vožnji, još uvijek bi objektivna činjenica bila da pijana vožnja ugrožava druge. A društvo bi bilo u krivu.

(Ne)postojanje Boga ne utječe na to šteti li nešto drugima ili ne.

Poznata Eutiprova dilema od Platona - modificirana za monoteizam - je li nešto moralno jer je Bog to naredio ili je Bog to naredio jer je moralno. U prvom slučaju, moral je proizvoljan i ne znači ništa, jer je Bog mogao narediti da je silovanje OK. U drugom slučaju, Bog ne određuje šta je moralno.

Ili Bog ima razloga za moralna pravila ili ih nema. Ako nema, moral je proizvoljan. Ako ima, ti razlozi su validni i bez Boga.