Ovako, ja se APSOLUTNO u svakom pogledu slažem sa važom filozofijom života da je svrha pomagati drugima i drugima činiti dobro. Ovdje govorim uz perspektive vjernika i sva ova diskusija je nastala na temelju naših međusobnih razmjena poruka, pa su i ova sva moja potpitanja te "obrazlaganja" išla u skladu sa navlačenjem na odgovore koji bi nas doveli na ovu razinu diskusije. Osnovna poruka kršćnastva se temelji na dvije zapovjedi ljubavi od strane Krista, od kojih druga glasi "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga". Ja sad čitavo vrijeme pokušavam shvatiti tvoju životnu filozofiju "biti dobar prema drugima" i onu koju nas ipak uči evolucija kroz znanost koje se toliko pridržavate gdje opstaju samo oni najsnažniji i koji se najviše izbore za svoj položaj. 

I sad dolazimo do toga što čovjeka najviše razlikuje od svih živih bića, a to je razum. Sposobnost da razmišljamo, stvaramo i na kraju razgovaramo. Postoje ljudski zakoni, mnogi od njih su na kraju temeljeni i na religijskim zakonima ili su iz istih proizašli. No, svi znamo da su često takvi zakoni krhki, nefefinirani i oni koji su najvećeg statusa u društvu često te zakone nadilaze. Na kraju, neki ljudski zakoni su sami po sebi loši, umanjuju vrijednost čovjeka i ljudsko dostojanstvo. Imali smo zakone koji su ljude činili robovima, koji su ljude razdvajali na temelju rase, vjere i socijalnog status. Slijedeći te iste zakone su ljudi ubijali jedne druge i osjećali moćno jer su smatrali da su bolji od drugih. Međutim, činiti neke stvari i osjećati je li nešto ispravno je sasvim druga stvar. Ljudi su uvijek imali spoznaju je li nešto dobro ili je nešto loše, ali neke stvari su činili jer im je to donosilo korist. Međutim, to ne isključuje činjenicu da su znali kako je nešto loše unatoč zakonima koji su to podupirali. Od kuda ljudima spoznaja dobra i zla, od kuda spoznaja da je nešto loše?

Ako su ti ljudi po zakonu prirode najslabija karika, možda ih sve treba pogubiti ili poslati u roblje jer su izgubili rat?!  Ne nalaže mi ljudski zakon da je to loše, jer on itekako može opravdavati loše ljudske postupke i pravno ih podupirati. Ne govori mi ni razum, jer razum isto tako može govoriti da ako pobjedim određenu naciju, mogu njihove potomke pogubiti i biti siguran u svoju vlast. Razum je vodio neke od najvećih totalitarnih režim, nije bilo ništa nerazumno u nekim promišljanjima da nacije koje su brojile 80+ mil. ljudi napredne tehnike mogu pokoriti Europu i Svijet. Ako su to mogli napraviti, onda je razumski vjerovati tome, no pitanje je li to bilo moralno dobro je sasvim druga stvar.

Kad vozim, vidim znak na kojem piše 50. Ne samo da znam što taj znak sugerira, već sam svjestan da iza toga znaka postoji i autor koji ga je napisao, a onda netko izglasao. Ako čitam tekst, svjestan sam da iza toga teksta postoji živo ljudsko biće koje ga je napisao. Tko je napisao ljudsku savjest da raspoznaje dobro i loše, čak i onda kada društvo svojim postpucima i zakonima često odobrava ono loše, pa čak i od najranije dobi ? Od kuda ta spoznaja dolazi ?

Zato je i moje prvo pitanje tebi bilo, što je to činiti dobro i kakvu vrijednost to ima ako se vodimo zakonima opstanka onog jačega? Zašto ljudska savjest nebi bila poput zakona uklesanog u um čovjeka od strane nevidljivog autora za njegovo djelovanje na zemlji gdje mu je darovana slobodna volja, ali isto tako naputak gdje spoznaju sebe, svrhe života i na kraju samog Autora spoznaje u pridržavanju tih zakona ljudske savjesti, prema kojoj proizlaze ljudski i vjerski zakoni ?!