Bog je stvorio svijet radi hvale svoje. Taj podatak sa tacke gledista svetog pisma- ne podleze sumnji i, cak stavise, spada u one podatke koji su najpristupacniji nasem shvatanju. U sustini je lako shvatiti da se velicina koju niko ne moze da vidi oseca nelagodno. U stvari, u tim uslovima ne postoji volja da ne bude veliki – velicina se upropascuje i nicemu ne sluzi,. Nije vrijedno biti veliki u jednom zanavek ucvrscenoj samoci. U potpunoj usamljenosti prijatnije nam je da grijesimo i da bez smetnji ispunjavamo svoje prohtijeve – ali tad ni grijeha nema, jer na cemu moze da pociva grijeh jedinke koja je apsolutno i beznadezno izolovana? Otuda proizlazi da nema razlike izmedju grijesnika i sveca ako je neko jedini na svijetu.

Svetost i svaka velicina moze da se realizuje samo u nekom okruzenju -  ljudska svetost moze da postoji samo u odnosu prema bogu, ali svetost usamljenog boga ? zato bi i najmanja mrvica poboznosti – a ko je nema? Bila dovoljna da bog pozeli da stvori svijet. I on ga je stvorio saglasno sa svojim mogucnostima i tek je tad postao veliki, jer je stekao nekoga ko je mogao da mu se divi i s kim je mogao da se uporedi – i to jos korisno!  Ne cudimo se,. samoca je okrutan pronalazak i situacija pogodnija za pakao nego za ono mjesto na kojem se nalazio bog pre stvaranja svijeta -  mesto koje nam je doduse, nedovoljno poznato, ali koje se, prema opstem misljenju smatra veoma pozitivnim. Takvu samocu nama je, uostalom, veoma tesko zamisliti, uzevsi u obzir da cak i najdalje pomerena ljudska samoca jeste uvijek samoca u odnosu prema necemu sto je postojalo –jeste lisavanje predhodno postojece i poznate stvarnosti,. Samoca boga pre stvaranja svijeta, medjutim, nije imala cak ni spomena, nije mogla, dakle,  da nadje utjehu u mashti, u secanju – stavishe! – cak ni u samom osecanju usamljenosti koje ipak zahtijeva svijest o sopstvenoj suprotnosti ili distanci prema svijetu. Ako svijet ne postoji i nikad nije postojao, nema ni distance,. U stvari nema ni samoce, jer nema u odnosu na sta da se bude sam, razmatrajuci pitanje, s te tacke gledista, ne mozemo, u stvari, ni da imamo pretenzije prema bogu zbog stvaranja svijeta, posto je to za njega bio jedini nacin da se istrgne iz proklete praznine.

Ali – podsecamo – radilo se ne samo o samoci, vec i o zadovoljenju zudnje za slavom. Zudnja za slavom ne uziva dobar ugled u prosvecenom drustvu, i u svakom slucaju njeno pretjerano isticanje smatra se necim neelegantnim. Ali – desilo se. bog je stvorio svijet radi svoje slave i pohitao je da ljudima obznani svoje motive. Nedostatak skromnosti  kompenzovao je priznanja dostojnom, iskrenoscu.

I sta – reci cete mozda – motiv je bio malo pohvalan, a rezultati rada ne bas narocito privlacni. Ne mogu sa tim da se slozim. ne tvrdim da je svijet ovako stvoren neko narocito dobro uspjelo djelo, i u svakom slucaju misljenje da  ga je stvorilo bice apsolutno mudro i svemocno izgleda grdno pretjeranim. Pa ipak smem da tvrdim da cak i ovakav – svijet nosi pecat velicine, i cak se ne kolebam da kazem genija. On je – slicno kao mnogi ljudski proizvodi – djelo haoticno, bez vodece misli, ima takodje fragmenata kicerskih, neuspjelih, neukusnih,. Opstenje s njim cesto biva neprijatno. A ipak – ponavljam – on je zaista veliko impozantno djelo. Dokaza za to ima mnogo i ja sam spreman da ih iznesem u odgovarajucoj prilici. Cinjenica je, u svakom slucaju – sto je glavna stvar pri ocejeni – da se svijet daje do izvesne mjjere popraviti i da uz 0gromne napore ogromne mase ljudi mogu u njemu da se ucine sitne promjene  nabolje., istorija, uprkos svemu, daje izvesne potvrde u korist takvog gledista.

Kakvo naravoucenije slijedi iz toga? Ovo, i uz to strasno banalno: vrijedni rezultati mogu se nekad postici i kad se djeluje iz niskih pobuda.

A i biva obrnuto? Svakako. Svedoci o tome sledeca povest o odnosima izmedju boga i naroda