Veliki industrijski grad smješten sjeveroistočno od prostranog Cimlanskog jezera, prostire se na desetke kilometara uzduž rijeke Volge. Veća nadmorska visina i profil tla (nekoliko slojeva stjenovitih ravni u samom gradu) čini ga dominantnim položajem cijelog Privolžja te stepe (surove ruske stepe) koja se prostire sve do plodnih brežuljaka Dona na zapadu. Veliko riječno središte omogućavalo je ovom gradu da se u njemu grade i veći industrijski pogoni kao: Spartakovka, tvornica traktora Dzerzhinsky, tvornica Barrikady, crveni oktobar, ogromni žitni silos koji je održavao zalihe žita za Staljingrad tijekom dugih i žestokih ruskih zima ...... Bitno je spomenuti da je istočna obala ogromne Volge relativno nenaseljena, odnosno da na tom mjestu prevladava nekoliko sela od kojih je najveće Krasnaya Sloboda kasnije pretvorena u veliki bunker i skladište za potrebe Rusa. Početak cijele priče vezan je uz poziv na "brifing" kojeg je Halder (logistika) dobio već početkom studenog. u kojem je stajalo da ga se poziva da objasni "nekoliko tehničkih stvari u vezi Istočnog fronta". U tom kraćem razgovoru Hitler mu je podastrao svoju "briljantnu" zamisao o budućim kretanjima grupa armija centar i grupe armija jug te je od njega zatražio mišljenje o putevima opskrbe za njemačkog vojnika. U ovom prvom razgovoru Halder iako ne baš presretan (situacija je tada bila zamalo katastrofična) potvrdio je da taj posao može učiniti. Ta strašna ruska zima je učinila svoje: gladni i iznemogli njemački vojnici na rubu poraza, moralno dotučeni, žudeći za domom ipak su smogli snage odbiti zimsku rusku ofanzivu na pravcima Serpuhovo-Kaluga-Bryansk i Podolsk-Vyazma-Smolensk (dijelom i zbog pogrešnog ruskog tempiranja napada) te omogućiti dobru bazu za daljnja djelovanja (na svoju nesreću). Iako povijesni podaci kažu da su njemačke prethodnice pred početak najjače zime ušle u Mozhaisk na 50-tak km od Moskve "parajući" tako moskovsku ravnicu popola to je ipak bila krajnja točka do koje su na tom pravcu došli. Na dan 1.svibnja 1942.godine Sovjetska armija je brojala oko 5,5 milijuna ljudi, toliko je vojnika bilo angažirano na frontovima.Ona je raspolagala sa preko 4 tisuće tenkova, sa oko 43 tisuće topova i minobacača sa 1200 <kaćuša> i sa preko 3 tisuće zrakoplova. U ljeto 1942.godine njemčko Vrhovno zapovjedništvo poduzelo je niz mjera kako bi popunila gubitke na Istočnom frontu sa 700 tisuća novih vojnika. Na sovjetsko-njemačkom frontu u svibnju 1942.godine ratovalo je oko 5,5(4,2 prema drugim izvorima) milijuna njemačkih vojnika.Od ukupno 239 njemčkih divizija i 5 brigada,protiv Crvene armije su se borile 182 divizije i 4 brigade. Od šest njemačkih zrakoplovnih flota,na Istočnom frontu borile su se četiri.Osim toga ,u lipnju(junu) 1942. Rumunjska je je protiv Sovjetskog Saveza angažirala dvije armije sa 20 divizija,Mađarska-jednu armiju sa 12 divizja, Italija-jednu armiju sa 7-8 divizija,Finska armiju sa 8-10 divizija a Slovačka, NDH i Španjolska sudjelovale su sa po jednom divizijom. Na taj način, fašistička je koalicija na Istočnom frontu u ljeto 1942.godine raspolagala sa više od 230 divizija.Ove su trupe bile su opremljene sa više od 43 tisuće topova i minobacača ,oko 3500 tenkova i 3550 aviona. Fašističke trupe nalazile su se na samo 150km od Moskve a na jednom sektoru 120km;Staljingrad je bio u blokadi.Nijemci su okupirali važne privredne i vojno-strategijske rejone - Bjelorusiju,Moldaviju,Pribaltik i gotovo cijelu Ukrajinu.Na tom teritoriju živjelo je preko 80 milijuna ljudi,gdje se dobivalo 58% čelika,71% željeza i 63% ugljena.Ovdje se nalazila gotovo polovina svih tadašnjih sjetvenih površina Sovjetskog Saveza. Strategijska koncepcija njemačkog Vrhovnog zapovjedništva zadržala se na tome da <težište rata bude na Istoku>.Hitler je u razgovoru sa japanskim veleposlanikom Ošimom rekao:<Sovjeti će do idućeg ljeta biti razbijeni>.Ljeto će biti odlučujuči stadij ratnog sukoba.Cilj Nijemaca biti će ofanziva na južnom frontu,u pravcu Kavkaza.Potrebno je dočepati se nafte Irana,Iraka... i naravno uništiti Moskvu i Staljingrad.
Početak operacije "Blue" [uredi]
Nakon apsolutnog uspjeha dogodilo se ONO. Hitler je ponovno porazmislio o nastavku operacije i ponukan uspjesima u sj. Africi odlučio da 4.PZ Armee ponovno mora prijeći Don i spojiti se s 6. a. čiji je cilj bio doći do zap. obale Dona. Cijela Operacija "Blue" počela je 27. lipnja istodobnim prodorom svih navedenih postrojbi, te 17.a. u pravcu Donjecka, a 57 Pz korpusa prema Rostovu. Kotač se pokrenuo. Ponovno su njemački panzeri utirali put a razbijajući i anihilirajući nemoćne ruske snage koje su ipak pokušavale izbjeći borbu uzmičući na istok.
Sve bliže i bliže Staljingradu.
Tzv. ljetna ofanziva je već dobrano trajala kad je (bolje ikad nego nikad) Halder koji je bio vrlo cijenjen u to doba, na svoju inicijativu sastao s šefom u vezi aktualnog prodora na istok te nastavka ofanzive. Sastanku je prisustvovao i Goering koji je kao i obično banalizirao postojeće probleme . A problema je bilo. Iako je 6.Armija prošla relativno dobro (20000 izvan stroja- mrtvi, ranjeni, nesposobni) te u Barvenkovo mišolovci "ulovila" oko 240.000 Rusa, 2000 komada artiljerije većinom 12.7 i 15.6 i gotovo anihilirala cijelu Timošenkovu tenkovsku armiju, linije opskrbe su se izduživale, napinjale i ponegdje već i pucale. To uopće nije čudno kad se zna da je kraj pruge kojom je stizala većina opskrbe bio već u kasno ljeto na obalama Chira, više od 50 km zapadno od linije fronte koja se i dalje širila na istok (usput ta pruga nije bila kompatibilna njemačkim vagonima-bila je šira pa je to dodatno otežavalo situaciju). Osim ovog dogodila se još jedna, po pitanju vojne taktike, neshvatljiva glupost- djelo nekritičnog i nestručnog uma: Jedne je noći, pretpostavlja se, Hitler sanjao kako će se voziti kroz središnju Rusiju, skrenuti na jug, na Kavkaz te obići svoje trupe na Bliskom istoku.Taj san mu je valjda i dao ideju da odjednom nisu dovoljne 1. Pz Armee i 17. armija za slamanje upitnog otpora na prilazima Kavkazu. Sada on izdaje zapovijed u kojoj stoji: ......" uz 1.Pz a. i 17. a. , 4.Pz Armee ima promijeniti pravac te započeti djelovanje na pravcu Morozovsk-Tsimlyanskaya- Kotelnikovo (dublje u Kalmišku stepu prema Kavkazu)......." Ali to nije sve: ,,,," U cilju pojačavanja djelovanja 6.A. ima za izdvojiti 40. korpus (Pz) koji se priključuje Hothovoj 4.Pz a........."
Što se mislilo dobiti ,a što se dobilo ovim potezom? Na uštrb nejasnog cilja, niti iz bliza nije definirano što ove jedinice trebaju učiniti, oslabljena je elitna udarna snaga južnog bojišta. Ne samo da su ostali bez tenkova već su stavljeni u drugi plan. A zadatak im je bio da prijeđu do zime još oko 180 km. Činjenica je da je novooformljena grupacija oštro i nezaustavljivo krčila put prema jugu,ali je toj snazi lijevo, staljingradsko krilo potpuno oslabljeno nadopunama u obliku talijanskih, mađarskih ili rumunjskih armija. I sam Hitler je , kad su ga pitali o Staljingradu, rekao da taj grad želi osvojiti s "sasvim malim pokretnim jurišnim odredima". Što je htio to je i dobio. Tu će filozofiju 6.a. krvavo platiti i u toku borbi, a bogme još i više poslije predaje.
U toku sastanka Halder je jasno rekao Hitleru kako sumnja da je moguće toliku postrojbu opskrbljivati tokom cijele zime bez problema. Na to je Hitler potpuno izgubio živce i u jednom od svojih čestih ispada izgovorio između ostalog i ovo: ....." Ništa nije neizvedivo Halderu. Ne sviđa mi se vaša malodušnost. Ako to niste u stanju napraviti vi , znam tko može. Izgleda da vam u zadnje vrijeme nedostaje malo nacističke gorljivosti.." Zaključio je sastanak i na nagovor Goeringa razriješio dužnosti Haldera te na njegovo mjesto postavio generala Kurta Zeitzlera.
Bitka za grad [uredi]
I tako je prolazilo vrijeme a 6.armija je napredovala sve sporije i sporije dok se konačno nisu zaustavili na prilazima Staljingradu i to na liniji Rynok na sjeveru- Orlovka-Gorodishche- aerodrom- žitni silos (datum je 12.9.1942). 6.armiju sada čine: 60 i 28 motorizirana divizija, 389,295,76,71 i 94 pješačka divizija, 100 jager divizija(mahom Austrijanci, tu je bilo i Hrvata u sklopu 369. legionarske pukovnije ) te 16,24 i 14 panzer divizija sveukupno oko 260.000 ljudi. Moćna je to bila armija uz sve teškoće koje su imali. Većina zapovijednika je ipak uviđala u kakvoj se situaciji nalaze te su prosvjedovali na raznim mjestima protiv nelogičnih poteza koje su morali provoditi. Te se rane jeseni naveliko se pričalo o žitnom silosu . Hitler je na velikoj karti ucrtavao točne pozicije gdje mu jedinice trebaju biti pa je tako unutar njegovih zamisli upao i žitni silos kojeg je trebalo zauzeti. 7 dana su se vodile ogorčene borbe te je na kraju otpor Rusa ipak slomljen. Ušavši u silos zapovjednik 94. pješačke divizije imao je što vidjeti: Postavu branitelja su činila dva nepuna voda koje je napadala povremeno i cijela divizija.
12. rujan 1942.
Na sjeveru staljingradskog fronta Njemci su pred ulaz u grad- na prilazima Rynoku i Orlovki.Tu guraju tenkovi poznatog panzer generala Hansa Hubea i njegovog 14. panzer korpusa. 14. pz k. se sastoji od jedne pješačke divizije, tj. 60. motorizirana divizija general-majora Kohlermanna i jedne tenkovske divizije,tj. 16. pz div general-poručnika Angerna( !!!! ovdje se vidi jako dobro koji je čin zapovjednika divizije- ovo se ne sreće često , a zaključak prepuštam vama; pomoć: to je kao da naredniku date da vodi bojnu). Kasnije je kao rezerva pridodana i druga pješadijska divizija, 3. motorizirana div. na čelu s general-poručnikom Schloemerom koja je vrlo brzo i sama ušla u borbu. Ovakav , vrlo jak sastav korpusa poslijedica je zadatka koji pred njim stoji: odsjeći i onemogućiti bilo kakav kontakt ruske 62.armije u gradu s prijateljskim snagama sa sjevera i artiljerijska kontrola mostobrana i prijelaza preko Volge desetak km južnije (ako ima Rusa preživjelih ovaj pakao trebalo bi ih pitati što misle o 733. bataljonu teške artiljerije) te potpuno kontrolirati prugu koja se razdvaja prema sjeveru i prema jugu. Do 30. rujna zadatak je bio ostvaren te su sva vozila povučena iz prvih linija jer je pred korpusom stajao grad (ako su se tako mogle nazvati ruševine i krateri).
Južnije od njih ukopale su se 389 pješačka sa zapovjednikom general-majorom Magnusom i 100. lovačka divizija na čelu s general-poručnikom Sanneom- rezerva 51. korpusa. Njihov je zadatak bio da pregaze Gorodishche i Orlovku, sela pred gradom i da uđu u grad preko tvornice Dzerzhinski. Za to im je trebalo manje od 20 dana, a kad su ušli, držali su položaj uz manje izmjene gotovo do predaje.
Glavnina 6. armije je bio navedeni 51 korpus na čelu sa sjajnim strategom dugog jezika Walterom von Seydlitzom-Kurzbachom. 51. korpus su činile navedene rezerve plus 305. pješačka divizija (general-major Steinmetz) isto raspoređena na "čuvanje stepe", ali zato najopremljenija i s najvećim skladištima (čudno). Osim te tri pj. div. u borbe su direktno uključene 295. pj. div. (general-major doktor Korfes) na pravcu aerodroma i Mamaev Kurgana ( ova divizija nije doživjela predaju- strašno je bilo samo čitati izvješća o gubicima), 79. pj div na čelu s Graf von Schwerinom koja je trebala zauzeti Glavni kolodvor, 71. pj div. sa zapovjednikom von Hartmannom koji je poginuo na prvoj liniji u prosincu,a čija je zadaća bila izaći na utok Tsaritse u Volgu( utjeće okomito u Volgu koja se proteže u smjeru sj.- j. ) te 94. pj. div. na čelu s general-poručnikom Pfeifferom koji je trebao preko žitnog silosa okrenuti prema sjeveru prema Crvenom trgu. Kao udarna snaga 51. korpusa služile su 14. i 24. panzer divizija na čelu s generalima Lattmanom i von Lenskim čiji je zadatak da razbiju nepoznatu oklopnu formaciju na južnim prilazima gradu, potpuno odsijeku isti dio ( južno od Tsaritse) i omoguće podršku 94. i 29. motoriziranoj pj. diviziji( zapovjednik im je general, stari pionirac, za ono doba specijalac Jaenecke) u njihovoj penetraciji na Volgu a s daljnjim ciljem napredovanja prema sjeveru uz rijeku.
Nije zgorega spomenuti da je gotovo čitav taj mjesec podršku iz zraka pružala CIJELA 4. zračna flota pristigla sa svih krajeva u zoni djelovanja GRUPE ARMIJA JUG na čelu s general-pukovnikom Freiherr von Richthofenom. S obzirom na snagu nije ni čudo da je u rujnu Staljingrad na pojedinim dijelovima doslovce sravnjen sa zemljom. To naravno nimalo nije bio dobitak već ključ neuspjeha zauzimanja samog grada.
Do 30. rujna rezultat je bio slijedeći: 14. i 24. pz div razbile su veću tenkovsku formaciju kao od šale te izvršile podršku na istom terenu. 29. mot. div i 94. div zauzele su gotovo cijeli jug grada izuzev skele i prostora u radijusu od 450 m od skele za Krasnaya Slobodu i dijela Crvenog trga . 295. , 71. i 79. div. zaustavile su se na Mamaev Kurganu i tamo žestoko krvarile ( što nije ništa naprema ruskih gubitaka). 16. pz , 60. mot. , 389. i 100 jdgr div. izvršile su zadatak i utvrdile se na samom ulazu u grad na taktički značajnim pozicijama s kojih kontinuirano vrše pritisak na nešto kvalitetnije ruske snage (radi se o 13. gardijskoj(Rodimtsev), odličnoj 37. gardijskoj (Zhouldev) i vrlo dobro opremljenoj 284.(Batyuk)....uz ostale) i tako te dobre snage vežu i onemogućavaju udar po lijevom boku 51. korpusa.
Tog 30. rujna temperatura se spustila na samo 1 stupanj celzijusov što je obradovalo samo pse što su bježeći iz zapaljenog i srušenog grada utočište tražili preplivavajući Volgu.
....
