bilo je tu i nečeg prije, nije to počelo samo od sebe i iz dosade

U Gospiću je 18. lipnja osnovan gospićki sustav logora. Otad pa u sljedeća gotovo dva mjeseca u Gospić se dovode tisuće zatočenika i prebacuju prema logorima smrti Jadovno na Velebitu i Slani na Pagu. Transporti u Gospić sve su brojniji i učestaliji nakon što je ustaško Ravnateljstvo za javni red i sigurnost 8. srpnja naredilo da se “imade sve grkoistočnjake i židove slati u Gospić, a nikoga više u koncentracioni logor Danicu u Koprivnici”. U gospićkom sustavu logora ubijeno je kudikamo najviše Srba, oko 3000 Židova, ne više od 1000 Hrvata i Bošnjaka (pretežno komunista) i neutvrđen, ali ne velik broj Roma. Iz srpskih je kuća diljem Like u lipnju i srpnju odvedeno mnogo ljudi prema Gospiću, odakle se nitko nije javio.

Posljednjih dana lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba Vjekoslav Maks Luburić s nalogom da “provede akciju čišćenja”. Luburićevo je “čišćenje” počelo 29. lipnja, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1200 Srba (“195 domaćinstava“) iz općine Plitvička Jezera da napuste svoje kuće i zemlju pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.

Tri dana poslije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona punih ustaša i domobrana, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko od Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema službenom automobilu u prolazu. Muškarci su izbjegli u šumu, pa su Luburićevi ljudi za dva sata spalili gotovo cijelo selo i ubili 173 osobe. U iduća dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u nedalekim selima Osredak i Bubanj. U naknadno sastavljenom poimeničnom oružničkom popisu žrtava u sva ta tri sela bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi sposobnih za vojsku.

Tih dana središnje institucije NDH u Zagrebu pripremaju akciju iseljavanja Srba iz NDH kojom je bilo predviđeno da se njih 250.000 iseli u Srbiju. U kotarskim se središtima osnivaju uredi za iseljavanje (negdje se te institucije zovu “povjerenstva Državnog ravnateljstva za ponovu”) - u Korenici, u Udbini, u Brinju, u Perušiću, gdje su u tom uredu angažirane čak 24 osobe. U Otočcu je za člana povjerenstva izabran Jure Francetić kao osoba “političkog značaja”. Iz Otočca javljaju u Zagreb da su svi članovi povjerenstva “okretni, povjerljivi i energični”.

U Lici, zbog sve većih tenzija, vlasti NDH tek su djelomično uspjele u deportacijama srpskog stanovništva, ali je svim suludim ustaškim postupcima put prema općem ustanku bio nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika).

Ustaškim se vlastima više nije vjerovalo. Bilo je već cijelih sela koja su živjela u zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo u kuće.