nemoj minjat temu sada.

Mile

U POSJETU OLIMPIJSKOM SELU U SESTRIEREU, GDJE JE SMJEŠTENA VEĆINA HRVATSKIH SPORTAŠA
Blato do koljena i skučene sobe

Domaćin Zimskih olimpijskih igara sagradio je tri Olimpijska sela za potrebe sportaša. Jedno je smješteno u Torinu, drugo u Sestriereu, a treće u Bardonecchiji. Hrvatski sportaši, kojih ovdje na Igrama ima 24, smješteni su u sva tri sela. Klizačica Idora Hegel nalazi se u Olimpijskom selu u Torinu, a razlog tome je što se natjecanje u umjetničkom klizanju odvija upravo u glavnom gradu pokrajine Piemont. U Bardonecchiju je smještena Petra Starčević s obzirom na to da su u tom selu svi biatlonci. U Sestriereu je najveća kolonija naših sportaša i svi su smješteni u Olimpijskom selu, izuzev obitelji Kostelić, te Ane i Nike, koji su u privatnim apartmanima u Sestriereu.

U selo s dvije propusnice
Kako je to uobičajeno na tako velikim natjecanjima, ulazak novinarima u Olimpijsko selo nije nimalo jednostavan. Prvo je potrebno dan prije zatražiti od hrvatske misije HOO-a u Torinu dozvolu za posjet selu i sportašima. Potom oni zahtjev prosljeđuju organizatorima i tek nakon njihova odobrenja možete, dakako sutradan, posjetiti selo. No ni tu nije kraj komplikacijama, jer postoje dvije vrste propusnica, jedna za internacionalnu zonu, to je otprilike kao kada dođete nekomu u posjet u bolnicu, pa morate čekati da se netko od vaših pojavi u predvorju, a druga da ipak možete u sobe. I ti nesporazumi se otklone, ali prođe dobrih i dragocjenih sat vremena.
Prvi dojam pri ulasku u Olimpijsko selo u Sestriereu bio je prilično negativan. Svi putovi su blatni, a u glavnom predvorju i u tzv. internacionalnoj zoni širio se neugodan miris.
- Sada je još dobro. Trebali ste doći prekjučer, kada smo svi bili do koljena u blatu. U međuvremenu, nakon stotina prigovora, organizatori su postavili tapisone tako da je to ublažilo ovaj problem. No dok to nisu učinili, stalno smo se molili da bude jako hladno, kako bi se blato zamrznulo - pričao nam je Damir Šegota, šef misije Hrvatskog olimpijskog odbora na ZOI Torino.
- Hrana je solidna, no najveći problem je smještaj. Ne samo u selu već i na cijelom području. Naša delegacija smještena je uglavnom u trokrevetnim sobama, koje su prilično skučene. Osim toga, organizator je potpuno predvidio da svi sportaši sa sobom nose velike torbe, zbog opreme i tople odjeće, praktično se ne mogu okrenuti u sobi.

kazališne predstave za sportaše
Izuzev smještaja i prilaza, sve ostalo je uredu?
- Da. Imamo pristup Internetu, telefonske linije funkcioniraju, a imamo, kao uostalom i svaka delegacija, svoj službeni prostor u kojem možemo raditi. U međunarodnom dijelu radi banka, trgovina, frizerski salon, pošta, kafić… Za sportaše postoje prostorije za razonodu, razne kompjutorske igrice, bilijar, a svakodnevno se održavaju i predstave na posebno sagrađenoj mini pozornici.
U Olimpijskom selu u Sestriereu smješteno je 18 hrvatskih sportaša. No, na žalost, nismo imali previše sreće družiti se s njima. Naime, natjecatelji u bobu i skeletonu bili su na treningu u Monte Geneveri, kao i alpinci. No u restoranu smo ipak naišli na nekoliko poznatih lica. Na večeri smo zatekli skijaše trkače Denisa Klobučara, Damira Jurčevića i Alena Abramovića.
Kakva je hrana?
- Solidna. Obroci su dovoljno veliki, ali nije raznovrsna. Nema dovoljno proteina i bjelančevina, što je nama sportašima i te kako važno - istaknuo je Abramović.
Kakav je smještaj i općenito dojmovi u selu?
- Sobe su nam užasno malene, a da ne govorimo o krevetima. Ne mogu se ni ispružiti kako treba - požalio se Jurčević.
- Vidjeli ste ono silno blato i smeće. Mislim da vam ne trebam ništa govoriti o tome - kaže Klobučar.
Osim tih "sitnih" problema, članovi hrvatske misije imaju dosta problema i s prijevozom, odnosno s dolaskom sportaša na vrijeme na treninge i nastupe.
- Rasuti smo u tri sela na prostoru većem od 100 kilometara. Nama nije važno je li jedan sportaš dislociran i ima potrebu za prijevozom ili ih je više. Jednostavno im moramo osigurati sve potrebno kako bi se oni posvetili samo jednom, a to je natjecanje - naglašava Šegota.
- Ne možemo previše zamjerati ni organizatorima, jer većina ovih mjesta nalazi se u planinama, gdje su ceste uske i zavojite, pa su prometni kolapsi povremeno gotovo neizbježni.

 

Samo da te mater od imenjaka ne čuje...  

A pazi ovo... http://www.jutarnji.hr/kultura_i_zivot/showbiz/clanak/art-20 06,2,14,vlatka_vjencanje,11741.jl

To je tamo normalno, za razliku od tu. Ja neću komentirati...

ma suti da me ne cuje.....e jesam i danas u spam formi...

a koga briga za vlatku otkos

ajmo ajmo spamiraj....da dodjemo do 800!!!!!

Talijani... stalno neka sranja rade. Baš se Ivica žalija na stazu, pročitala san negdi. Kaže da to izgleda ka da in se neda ništa raditi, pa naprave samo da naprave (ka moja teta spizu).  

 

pa kak ti se samo da svaki dan,ja umirem od smeha!

u tim godinama....

spamiraj do 800.a posle toga do 810,pa do 1000

teško da bum sljedećih 9 meseci spamiral i 10% ko jučer!