Znači još ima šanse za mene da dođem u Zadar?.............Novi momenti

Kauboj, čestitke na godišnjici

Kauboj je napisao/la:

Pozdrav coobah, nemoj da te vir odnese u MML...  

Ne triba njemu vir...  

Kak misliš ima šanse? Pa ko ti brani, samo ti triba putovnica..

coobah je napisao/la:

Mile je napisao/la:

kuba, ti na svoju OS kopakabanu, BG ti na adu, a ja cu na Poloj u Brodu...nema nam druge.

Vidi cijeli citat

A ak se zaje**mo, naðemo se svi kod Beograðanke
 

ne bi nam nista falilo. ugostila bi nas BG-ka ko da smo "njeni"

ma nema teorije...da se bred pit najavi, zara ne bi htjela da dodje...

Kauboj je napisao/la:

Putovnica... a sad æe kod njih morati izdavati sve nove dokumente... bit æe orlovi rano lete (al ne na plavim markama).

opet ce drzava zaraditi para...svaki par godina nova drzava, novo ime pa i novi dokumenti. sva sreca pa se to kod nas smirilo.

 Home, sweet home....

Oprostite što vam se nisan javljala ovo vrime, al iman ispričnicu, ako treba može i mama potpisati. Malo mi je komplicirana šifra za ulaz na forum, i nisan je se mogla sititi. Svoj laptop na kojem san ono automatski registrirana san ostavila doma. Ma dobro, dobro, nije bitno sad...uostalom, bila san s vama u mislima i duhom prisutna.

Došla san doma prije jedno uru i po. Još sam pod dojmom. Ne mogu vam opisati riječima kako je bilo. Jednostavno, to treba doživiti. Super je bit dio najvećeg svjetskog događaja, i to ne samo sportske prirode, pogotovo kad imaš jedinstvenu priliku uživo bodriti svoje. Svaka čast reprezentacijama u svim sportovima, međutim, ipak je nogometna ta zbog koje se živi i najviše strepi. Uvik mi je bija san otići na Svjetsko prvenstvo. Za vrime zlatnog doba brončane generacije još san bila turbo limach, moji su bili u Francuskoj, al nisan išla s njima. Bezveze, mislim da bi im smetala, a valjda su i tili malo sami uživati. Uslijedija je Daleki istok, jako daleki, molila san staroga da odemo u Japan bar na jednu utakmicu, nije ni on ima ništa protiv, ali posao ga je spriječija, tako da na kraju nisan vidila ni Niigatu, ni Ibaraki, ni Yokohamu. Rekla san-Njemačku ni zašto ne propuštam.
Napokon je doša taj toliko očekivani dan polaska i naša ekspedicija je krenula. Prvi dan smo uglavnom iskoristili za lagane popodnevne šetnjice gradom, naveče išli van, sve je to bila uvertira za sutra. Inače, Berlin mi se na prvi pogled nije činija nešto posebno, kao umjetno, u zadnjih 15 godina se puno toga izgradilo, neboderi, shopping centri....al kad malo bolje pogledaš, vidi se da ima ono nešto svoje, povijest i važnost.

I tako...napokon je svanuja taj famozni 13. lipanj 2006. Od samog jutra kockice preplavile grad, svi super raspoloženi, znaju da nemamo puno toga izgubit, svjesni s kim igramo ipak vjeruju u čudo ako se to može tako nazvati. Za otvaranje smo dobili najtežeg protivika, ujedno i najatraktivnijeg. Stigla nam je "pod noge" najskuplja sportska momčad ikad. Iako su na terenu čarobnjaci, nama je najvažnija Hrvatska. Srce kuca uz Pletkosu, Šimića, Šimunića, braću Kovač, Srnu, Tudora, Babića, Kranjčara, Pršu, Klasnića, poslije i zamjene Leku i Olića. Koji su pljesak dobili kad su izašli na teren...a kad se zaorila Lijepa naša...sva san se naježila. Predivno je gledati oko sebe tisuće i tisuće ljudi u hrvatskim dresovima kako dišu ko jedan. Ma koliko se trudili, protivnički navijači nas nisu uspili nadglasati, najjači smo bili u trenucima kad su naši gubili. Trudili smo se najviše što smo mogli, pokušali pomoći sa tribina. Svitu moj, gledajte i učite. Bila je i mala bakljada, to niko drugi nije ima. Inače, mjere opreza na ulazu nisu bile tako rigorozne ko što se najavljalo, to se moglo i očekivati jer bi se stvarale velike gužve, sve je više služilo kao neko plašenje. Oni te mrgudi malo ispipaju, vide što unosiš i provjere jesu prave (dakako, mislin na karte). Nema onog gledanja na koga glase ulaznice, bar to nije bija slučaj kod mene. Imala san svoje za dvi utakmice a na treću san ušla  bez ikakvih problema s onom koja je bila na ime jednog Đanija (fala stari!). Na terenu se vodila velika bitka, al najluđe mi je bilo kad se tamo naša "Klasnić". Valjda je čovik doslovno shvatija da mi trebamo biti 12 igrač. Ispočetka uopće nisan kužila o čemu se radi, vidin svi se smiju i gledaju, a neko trči u hrvatskom dresu i-trapericama....kako li se samo uspija probit....Bija je zvijezda, svi se ono deru "eeeee". Vidila san njegovu sliku u novinama, podsjeća me na jednog Antu iz Splita kojeg znan, a samo onako iz viđenja, tako da nisan sigurna kako se preziva. Pitala san poslije neke iz kojeg je kvarta i rekli su mi sa Skalica, al mislin da ovaj "moj" živi u Varošu....ma nema veze. Uglavnom, uživali smo u igri, naši su bili jako dobri, s dosta napada i prilika, dominantni...možda je falilo malo sriće, eto, presudija je udarac Kake. Unatoč porazu napustili smo predivan Olimpijski stadion sa smješkom na licima, u nadi da ćemo se vratiti...jednog dana...možda, iako to neće biti 9.7. Živila je vjera da uz ponavljanje ovakvih partija možemo svladati Japan i Australiju. Poslije smo se svi skupili, pridružili se i Brazilci, nekima se čak još uvik i imena sićan....Tico, onda Angela, Joao, jedan Emanuel kojeg smo prozvali Morientes jer baš sliče....ma ono, baš nam je odlično bilo. Zadržali smo se u Berlinu još dva dana i krenuli prema jugu.

Novi dom je posta, za njihove prilike, mali grad Furth. U Nurnbergu san provela samo 24 sata, od jutra do jutra, kad je bila utakmica, tako da nisan puno vidila. Lipo je tamo, al onako više mirno, pomalo nezanimljivo, nije misto di će mladi tražiti neku zabavu, iako je ovih dana sve veselo i u znaku nogometa. Ne moran vam ni spominjati da je i tamo bila invazija naših navijača, od silnih kockica na svakom kantunu ti se zavrti u glavi. Narano, i Japanci stigli, neki opičeni totalno. Da samo čujete kako "Zovi, samo zovi" zvuči iz njihovih usta...ma bolje nego na bilo kojoj reklami. Dobro smo ih "istrenirali", a i brzo uče. Super atmosfera se prenila i na stadion, iako je bilo jako vruće. Premoć Hrvata i terenu i na tribinama, ali ipak smo sa Frankesteina otišli "samo" s bodom. Šteta, imali smo svojih šansi, tu je i nerealiziran Srnin penal...0:0 konačan rezultat je sve malo zabrinuja, otišli smo odma gledati Brazil-Australija. Prvo poluvrijeme napeto, nije mi baš bilo svejedno. Pouzdala san se u to da Carioce pobjeđuju i kad ne igraju najbolje, gol Adriana me umirija i onda 2:0 na kraju za konačnu pobjedu. Naša navijačka misija je tu završila, idemo daljeeeee....

Stuttgart ko Stuttgart (što god ovo značilo). Bila san već tamo, nije se puno prominija zadnjeg posjeta, tu su naravno, kao i svugdi, novonastale zgradurine koje rastu ko iz vode, dok je u biti ovo drugo ostalo isto. Imaju dobre dućane s robom (neman pojma zašto to uvik najprije primjetin), a ja ne bi bila ja da se i tu ne zavalin, pa san izvršila jednu malu kupnju (čitaj pokupila pola kolekcije proljeće/ljeto 2006). Ni sama ne znan kako je sve to uspilo biti ugurano u već i onako pretpan kovčeg...pokušat ću dokučiti tu misteriju. Za putovanja među gradovima smo koristili vlak, ono imaju ka neke popuste za vrime prvenstva. Smjestili smo se u hostelu jednog Hrvata, došle su neke ekipe iz Zagreba, bilo nam je fenomenalno...a ja i jedna Antonija tamo blažene među puno brojnijom muškom populacijom. Tijekom cilog boravka u Njemačkoj stvarno san se osjaćala ko doma. Nije daleko od istine, na svakoj utakmici nas je bilo toliko da bi bez problema mogli napuniti Maksimir, a da ne spominjen one ljude koji nisu uspili ući i gledali na video zidu. Ipak, unatoč "porazu" iz ovog grada san otišla s najlipšim uspomenama. Ako je ikad vridila ona "Kol`ko nas ima" onda je to tu. Ulicama su prolazile rijeke navijača, sa raznih strana se čulo "Volim te Hrvatsko", okupljali smo se na Konigstrasse-u, zalazili u Karlovačko korner i neke naše diskoteke....Svi su bili klasa optimist, uvatila nas euforija, ovo je naš teritorij, ono Australci ostavite svaku nadu u svlačionici...dobili smo i pojačanje sa dna svita, Hrvati koji su naravno došli boditi Vatrene. Stiga je i taj dan D, biti ili ne biti, put u Kaiserslautern ili Zagreb. Nestrpljivo se očekivalo 21.00 h. Glas razuma mi je govorija da neće sve ići po planu, malo san razmišljala i kažen prijatelju da će 100 % završiti neriješeno, ko da san znala (poslije su me zaje.bavali da san začarala). No, srce govori drugo, niko od nas nije moga ni zamisliti ovakav rasplet.  Otvaranje nije moglo bolje započeti, pogodak u drugoj minuti. Erupcija veselja na stadionu, ja san bila iza gola, dođe ti da zaustaviš vrime, dok s druge strane tija bi da istog trena završi utakmica. Ali, ostalo je 90 minuta i svi su toga svjesni, očito, osim igrača. Umisto da i dalje napadaju, pokušaju ostvariti koliko toliko sigurnu prednost 2:0, povlače se u obranu koja je bez Roberta Kovača ličila na ništa, vezni red zbunjen totalno, a tako ni napad ne može funkcionirati. Bilo je samo pitanje vremena kad će se vodstvo ispustiti. Dogodilo se iz penala, prvo poluvrijeme gotovo i svi se nadaju da će se stvari popraviti. Nikoooo Kovač 2:1....svi su odahuli. Ovaj gol je rezultat prije svega Kalčeve greške, al zanimljivo je to da smo uspili dva puta zabiti i to iz nekih situacija, na utamici u kojoj ne briljiramo, a kad stvaramo izgledne prilike ko što je bija slučaj kod Brazila i Japana, onda ništa. Slijedile s minute duge ko stoljeća...nismo izdržali. Umisto da zaigramo još jače i čvršće kad steknemo prednost, mi padnemo. Kad san skužila da nam nije ostalo i 0.001% šansi za prolaz ostala san ukopana na mistu. Začuja se sučev zvižduk...taj zvuk nekad zna donit takvu radost, ali i tugu. U trenu su mi se oči napunile suzama, jedostavno same dođu. Oko sebe vidiš samo samo masu ljudi koje kao i ti bespomoćno i u nevjerici gledaju prema igračima koji leže na travi ko pokošeni. Užasan osjaćaj....poželiš da je sve to ružan san. Suđenje katastrofa, više u našu korist, pa ipak je to Poll. Tri žuta kartona, tooo care   i nije mi jasno kako mu je promaklo ono drugo igranje Tomasa rukom (Stjepane, što ti bi?), mi se svi uvatili za glave, istog trena, a ovaj....

Sad više ništa nije važno, nema popravnog. Klokani su ostavrili povijesni uspjeh, idu dalje, Guus je veliki majstor, zna napravit čuda....isto, ne virujen da će im Talijani dopustit nešto više, preiskusna su oni momčad. Pratila san ove druge ekipe koliko san stigla, tako ću i dalje. A mi....znan sve te priče da je i sam plasman na natjecanja veliki uspjeh, u Njemačkoj smo bili 30. po veličini zemlja, ovo je treći put zaredom da smo na najvećoj pozornici, to recimo ni uspilo poći za rukom velikim nogometnim nacijama-Nizozemskoj, Češkoj, Portugalu, Švedskoj....ali opet...nikako se ne mogu oteti dojmu da je to moglo puno bolje. Sigurno da će se još dugo tražiti krivci-u pojedincima, kolektivu, izborniku, savezu....krenut će paljba.Uvik isto pitanje-zašto?! Ovo se čeka 4 godine, u međuvremenu se dogodija i neuspjeh na EP-u što još dodatno povećava naboj. Kvalifikacije sjajno odrađeno, ako zanemarimo onu malu blamažu na Malti, dobre prijateljske utakmice....od onog dana kad su se izvukle skupine počelo odbrojavanje, koliko je još dana, minuti i stotinki ostalo. Non stop članci u novinama, pusti intervjui, a svi na istu foru... Bili smo favoriti, imali priliku, igrali na vratima od kuće, al znalo se da moramo oprezno jer se kiksevi kažnjavaju. Razočaranje ostaje, dogodilo se ono čega smo se pribojavali. Izgleda da smo se mi pretplatili na ta treća mista na velikim natjecanjima...budemo ili 3. u skupini  ili na prvenstvu. Nema tu velike razlike, važno je sudjelovati.

Jedva san čekala povratak u Zadar, ali to ne znači da san i u jednom trenutku požalila što san išla. Provela san predivne dane tamo, odličo se zabavila, upoznala ljude iz različitih zemalja i Hrvatske. Odakle nas sve nije bilo-Zadar, Split, Opuzen, ovi Milini iz Broda, Vinkovci, Varaždin, Zagreb, Bjelovar, Istra, Međimurje.... + naše "švabe". Vidila san i neke iz Našica koju su bili na EP-u u Beogradu. Oni se meni javljaju, odma su me se sitili, ja njih nakon kratkog razmišljanja. Šteta samo što se nije dogodilo ono najvažnije, dobar rezultat, al valjda bi još i to bilo previše idilično.

Uvik se treba okrenuti budućnosti i nadati boljim vremenima. Pred reprezentacijom je težak posao, krećemo svi zajedno u nove pobjede. Ono....neke ljubavi su vječne, i kad gube za mene su najbolji.

Uuuu, raspisala se ja...nešto je snimljeno s kamerom, bit će materijala i za rezanje. Ja se sad moran vratiti svojoj knjigi i učenju za prijemni. Treba ubacit štogod novo u memoriju i vratit ono što je ishlapilo. Počeo je i ono pravo lito (napokon), baš su me zvali neki prijatelji da idemo na Brač....neman pojma, jedino što znan u ovom trenutku je to da mi treba dobar odmor, pitan se kako uopće više stojin na nogama... moran se najprije bacit na papanje, rekli mi da san smršavila.

ifana, dobrodosla nazad...svaka cast!